Bosansko društvo, njegova raznolikost kao njegovo bogatstvo, njegov karahasanovski kazano kulturoški grunt u svoj svojoj raznolikoj ukupnosti, nadati se da će se oduprijeti zaželjenim političkim geografijama i aspiracijama, ali isto tako traži našu građansku budnost, i rekao bih političku i intelektualnu svijesnost aktuelnog trenutka
Omer Redžić uspijeva da spoji duhovno i pjesničko, lično i kolektivno, riječ i tišinu.
Kao imam Čaršijske džamije u Prijedoru, ali i autor knjige Gravitacija koja je već prepoznata kao izniman pjesnički doprinos, Redžić donosi glas koji je istovremeno blag i snažan, ukorijenjen u stvarnosti života, ali i uzdignut nad njom.
Njegova poezija nastaje, kako i sam kaže, na zgarištima trauma, ali ne ostaje zarobljena u prošlosti, ona traži smisao, nadu, kretanje.
U ovom intervjuu govorimo o književnosti kao prostoru otpora i duhovne borbe, o izazovima vjerskog dijaloga u postratnom društvu, o Prijedoru i njegovim otvorenim ranama, ali i o porukama Bajrama.
Knjiga Gravitacija dobila je značajnu pažnju i priznanje. Bila je u užem izboru za nagradu Mak Dizdar, a na Sarajevskom sajmu knjiga dobila je nagradu za najbolje objavljeno prvo djelo, dok je za nagradu “Ismet Rebronja” bila u užem izboru za nagradu također. Šta za Vas znači ova nagrada, posebno u kontekstu društva koje često zanemaruje književnost i kulturu?
– Da živimo u društvu u kojem je čitanje i razmišljanje uveliko u krizi nije nikakva novost. Dinamičnost društva, ubrzana medijska dostupnost, dostupnost svjetskih dešavanja na telefonu stvara sliku “društva površnosti” i skrolanja, svega i u svemu, pa tako i u čitanju i razmišljanju.
Zapravo, mi razmišljamo samo na bazi naslova i materijalne računice, tražimo opipljiv kusur, materijalno upotrebljiv za naše lične niske hedonizme i tu je malo prostora za bilo kakav književni i čitalački, a samim time i kulturni rast.
Stari poznati odgovor je da najveća nagrada za jednog pjesnika je da ga čitaju, analiziraju, i preporučuju.
Svaka nagrada dođe kao potvrda određene misaone i pjesničke vrijednosti, i kao takva za mene kao veoma mladog pjesnika, koji je svjestan svog malog koraka, postaje dakako obavezujuća.
Vaša poezija nastaje na zgarištima ličnih i kolektivnih trauma. Da li smatrate da književnost danas ima kapacitet da pokreće društvene promjene ili je njena moć svedena na lični prostor duhovne borbe?
– Pitanje koje ste postavili ukazuje na ulogu književnosti kao umjetnosti i njenog odnosa prema društvu. U mom slučaju, posebno posmatrajući kontekst traumatičnog iskustva ovdje, poezija je nastala iz duboke povezivosti onog vlastitog u meni i kolektivnog oko mene kojem pripadam.
Književnost, umjetnost općenito, posebno poezija, nikada nije bila samo lični prostor duhovne borbe, mada možemo kazati da ona dolazi iz tog prostora, njena upotrebljivost je mnogo šira i mnogo univerzalnija.
U tom smislu poezija u mom iskustvu treba kao vlastita arhiva onog neizrecivog u meni. Rekao bih da ona nameće prisustvo nečeg što se društveno usljed različitih utjecaja želi skrajnuti ili izopćiti.
Svjestan sam umjetničkog paradoksa da gotovo svaka literarna sreća počinje na zgarištima. Poezija kao takva može ponuditi jedan od načina promjene gledanja na svijet. Kao što je nekoć H. Arendt istaknula, zlo često proizilazi iz nedostatka razmišljanja – književnost nas prisiljava da razmišljamo.
Naravno bez imalo naivnosti, poezija dakako neće izmijeniti zakone niti ispraviti postojeće nepravde direktno, ali može na momente učiniti da vidimo dalje nego što gledamo.
Gravitaciona polja o kojima pišete nisu samo metaforička, već i vrlo konkretna. Koji je to trenutak, ili emocija, iz kojeg se najčešće rađa Vaša poezija?
– Pa rekao bih, da su kod mene ta polja dvosmjerna ulica, sa jedne strane fizička stvarnost koju sam imao priliku upoznati u direktnim kontaktima, masovne grobnice, logoraše, nikad resocijalizirana društvena trauma, a s druge strane kao što kažete metafora za nevidljive slike koje vežu naše pojedinačno sa zajedničkim pamćenjem.
Stradanje Bošnjaka Prijedora, zlostavljanje nesrpskog stanovništva, a koje je dovelo do demografske i općedruštvene neravnoteže koja se danas uočava kroz različite institucionalne i društvene nepravde, na neki način prilika je da se kroz poeziju artikuliše taj osjećaj političke obezriječenosti, bez želje da se dodatno išta romantizira.
Koliko god poezija imala snagu, traume kakve smo u svakodnevnici imali priliku da čujemo od ljudi su, rekao bih, i jezički neuhvatljive.
Zamislite scenu, u kojoj čovjeku u ustima, zatvorenih očiju, već riješenim da se raskući sa ovim svijetom, učeći suru Felek – efendija, to mi je na um jedino palo – pričajući rahmetli Teufik, zakoči puška. Dva puta je pokušavao. Oba puta je zakočila. Kao da je sam Azrail stajao ispred puške i govorio, sad nije vrijeme. Previše teško i za pjesmu.
Zato poezija kao takva i jezik u njoj nude mogućnost i izazov da kroz lični doprinos u svijetu u kojem je pozicija lijepe riječi vidljivo ugrožena, utisne se u ukupnu kulturu društva, jer koliko god negirali prošlost, institucionalno i društveno, moramo se nanovo podsjećati da živimo u gradu i zemlji čije nam tlo još “riga” kosti.
Da li planirate nove književne projekte? Možemo li očekivati nastavak tematiziranja trauma i nade ili nešto novo?
– Riječi su materijal na kojem se uvijek radi, krčka, one dolaze kao neki ekstrakt našeg druženja sa velikanima književnosti, društva u kojem se nalazimo i razmišljanja na koja nas to ukupno stanje tjera i kad dođe vrijeme, misli – te pjesničke iznutrice položimo na papir. I onda ih dorađujemo.
Tako u procesu skupljanja ima uvijek građe za neke nove pjesme. Naravno, radit ćemo tamo gdje naiđemo na plodno tlo.
Ako dublje pogledamo u sebe i oko sebe vidjet ćemo, rekao bi pjesnik da je oko nas sve poezija.
Bili ste aktivni u međureligijskom dijalogu. Koliko je taj oblik dijaloga danas zaista moguć i plodonosan u kontekstu postratne Bosne i Hercegovine?
– Riječ kao sveto oruđe, milodar Božiji svim ljudima, je jedini instrument u građenju zajedništva. Šutnja to nije.
Zapravo Bog nas i poziva da se upravo okupimo oko zajedničke riječi svima nama, dakle ona je tu, ona postoji, ali usljed raznoraznih historijskih opterećenja ona nam, kao društvu i vjernicima različitih puteva ka Bogu, postaje nevidljiva i kazao bih do daljneg nedostupna.
Ponekad, u svom pjesničkom ritmu, znam kazati da rad Međureligijskog vijeća treba uvijek pomjerati, a sve u smislu društvene i kulturološke fleksibilnosti dakako, da pogrešno ne budem shvaćen, da razgovori i konstantna težnja za dijalogom radi onih potonjih ne smiju nikad prestati, iako vremenski intervali koji zadese u političkom smislu našu državu zaista su pesimizirajući, umrtvljujući.
Kao čovjek koji vjeruje u plod lijepe riječi, iako svijet ne živi svoje nimalo normalne trenutke u svojoj povijesti, pa te refleksije itekako osjećamo i ovdje, sklon sam nekako težnji da mislim da će se u budućnosti podići imunitet naše zajedničke duhovnosti, iako na tom putu nam predstoji zbilja mnogo strpljivosti i zajedničkog rada.
Redžić: Riječ kao sveto oruđe, milodar Božiji svim ljudima, je jedini instrument u građenju zajedništva
Da li religijske zajednice, prema Vašem mišljenju, čine dovoljno u izgradnji zajedničke budućnosti, ili se prečesto zatvaraju u sopstvene identitetske sfere?
– Ovdje se krije opasnost da uđem u polje subjektivnosti, ali se mora kazati da Islamska zajednica kroz Međureligijsko vijeće čini zaista ogromne institucionalne napore, kako u osposobljavanju svojih službenika na terenu, tako i svih službi Islamske zajednice, da kroz različite vrste seminara, institucionalne inkluzije u različitim projektima sa drugim vjerskim zajednicama na terenu ponudi maksimalan doprinos međureligijskom dijalogu, koji neće i ne bi trebao biti samo na toj frekvenciji razgovora, nego zaista konkretan korak ka tom da vjerske zajednice budu jedan dodatni duhovni kulturološki okvir za razvoj međunacionalnog i međureligijskog u našem društvu.
Iako, prema mom skromnom mišljenju, te usljed ogromnih političkih i nacionalnih utjecaja na naše društvo, a koje prevazilaze granice naše zemlje, to ide veoma teško i sporo.
Teško je očekivati da vjerske zajednice mogu se izdići iznad onog nacionalnog kod sebe i pokušati kreirati atmosferu duhovnosti koja prevazilazi etničke omeđenosti.
Naravno, kao ljudi koji teže boljoj budućnosti, nećemo gubiti nadu.
Postoje li konkretni projekti ili inicijative koje Vam ulijevaju nadu?
– Ima mnogo ličnosti i projekata koji imaju za cilj izgradnju zdravog društva, kroz implementaciju projektnih ciljeva, poput Udruženja “Rusag” koje se bavi revitaliziranjem srednjovjekovne Bosne, koje sarađuje sa svim gradovima u Bosni i Hercegovini koji njeguju i afirmišu taj historijski period, ili recimo nevladine organizacije “Kvart” i inicijative “Jer me se tiče”, koja organizuje Dan Bijelih traka i koja se na dokumentaristički način bori protiv relativiziranja i negiranja očitih činjenica koje su vezane za ratne zločine.
Dakle, u svijetu u kojem se nudi destrukcija kao jedina njegova slika, moramo biti sposobni da prepoznamo i one koji su kontrapunkt svemu tome.
Kao neko ko živi u Prijedoru, šta biste istakli kao najveći izazov Bošnjaka u tom gradu danas?
– Usljed te demografske neravnoteže koju smo spominjali, kao posljedice ratnih zločina, mučenja, protjerivanja, nedostajanje čovjeka kao najvećeg resursa društva nameće se kao veoma ozbiljan izazov za iole ozbiljne društvene procese. Pogotovo omladine, kao najkritičnijeg, a najpotrebnijeg sloja društva.
Iz svakog izbornog ciklusa u svaki izborni ciklus kao da se ekser udara u tabut ovog društva. Da bi na posljednim demokratskim mogućnostima takvih biranja, svega pet hiljada ljudi participiralo u tom procesu, uključujući i ljude iz inostranstva.
Često se odavdje šalje romansirana slika ukupnog stanja, ako uzmemo u obzir da je Prijedor po popisu iz devedesetih imao bliže pedeset hiljada Bošnjaka ovih spomenutih pet hiljada koji u toku godine žive tu, zaista izgleda i zvuči siromašno. Ako nešto izgleda i zvuči siromašno, onda je siromašno.
I teško je doprinijeti bilo kakvom suštinskom preoblikovanju procesa u društvu sa ovakvim brojevima. Jer ova brojka ljudi ne može poroditi dovoljno ličnosti koje će artikulisati političke građanske i nacionalne zahtjeve Bošnjaka.
Za bosansku nacionalnu politiku je već bilo vrijeme da redefiniše svoj koncept kakav god da je, ukoliko postoji, za svoj odnos prema ovom djelu države, prema ljudima koji ovdje bivaju i isčezavaju iz ciklusa u ciklus.
Vi u svojim nastupima često ističete poruku: “Nismo se vratili da bismo otišli.” Koliko je teško sačuvati tu odlučnost i ostati, nedostaje li podrške?
– Ta poruka je trebala biti motivirajuća. U ambijentu koji nas kroz različite često agresivne medijske, institucionalne, obrazovne i kulturne procese želi da odrodi od vlastite države i onoga što jesi, uvijek je lakše naći izlaz negdje van toga svega, nego nositi usud ispravljanja krivih drina.
Naravno sa tim ambijentom koji je posljedica ratnih zločina, protjerivanja, logora, moramo biti iskreni, uveliko korespondira i opća nezainteresiranost države kao pojma organiziranog društva ili zajedničkog servisa te samim time nepostojanje bilo kakvog sistemskog rada na revitalizaciji bosanskog državotvornog tamo gdje je ono najugroženije.
Još nijedna koliko znam, politička bosanska stranka, u bilo kojem periodu, nije nijednu svoju koaliciju, na bilo kojem nivou, uslovila recimo sa nacionalnom grupom predmeta ovdje.
Mi još kapacitet naše bosanske politike na ovim prostorima mjerimo metrima asfalta i osluškujemo zvukom motokultivatora.
Prijedor se i dalje bori s negiranjem zločina. Kako se s tim nose ljudi koji su direktno preživjeli te strahote, a danas pokušavaju graditi život tamo?
– Društvo u kojem živimo, vrijeme kojem svjedočimo, traži, bez obzira na sve opterećavajuće okolnosti, našu ljudsku i građansku budnost.
Negiranje je sastavni dio svakog zločina. Ta neprestana budnost za narativ nema alternativu. Politički i institucionalni revizionizam je nažalost sve jači.
Ljudi koji imaju direktne posljedice od proživljenog nerado se vraćaju u kalendar tih dešavanja, a s druge strane društvo kao takvo nije se potrudilo da te traume na ispravan način resocijalizira, da pokaže empatiju.
Nažalost, dodatno ih produbljuje glorificirajući ratne zločince, negirajući historiju kao takvu.
Mada i ovom i ovakvom društvu, treba ostaviti pukotinu kroz koju će u dogledno vrijeme probiti svjetlost.
Kurban-bajram nosi poruku žrtve, solidarnosti i prisjećanja na temelje vjere. Koja je poruka Kurban-bajrama koju smatrate najpotrebnijom današnjem bosanskohercegovačkom društvu?
– Možda mi u ritualu žrtvovanja životinje vidimo smrt, a rijetko kad prepoznajemo da je Bog sačuvao Ismaila kako bi nam kazao da je naš život – čovjeka zapravo svet. To je zapravo meni svečano priznanje svetosti i nepovredivosti ljudskog života.
Ljudski život čini se da nikad nije bio jeftiniji. Postao je arhiva, statistika. Ništa metafizičko gotovo da nema u tolikim ubistvima.
Možda u toj žrtvi, koju kad djelimo, bez obzira na omeđenosti svake vrste, kao poruku našem bosanskohercegovačkom društvu, iz toga dijeljenja prepoznajem solidarnost bez granica, kako bi kao ljudi imali sposobnost prekinuti međusobnu društvenu izolaciju shvatajući svetost naših života.
Redžić: Ljudski život čini se da nikad nije bio jeftiniji. Postao je arhiva, statistika
U vremenu podjela i političkih tenzija, kako da duhovne vrijednosti Bajrama učinimo istinski prisutnim u javnom prostoru i među mladima?
– Duhovnost kao pojam, u tekstu Kura'na jeste ona koja nas vodi ravnoteži između onog vanjskog i unutrašnjeg kod čovjeka. Ona je put koja kroz formalnost našeg obredoslovlja vodi ka živoj svijesti o Bož'joj prisutnosti.
Za njom se traga kao i za svakim putom, kao simbolom naše povezanosti sa Bogom.
Možda je duhovnost u našem neprestanom traganju za njom. Taj naš unutrašnji sukob sa porivima najniže vrste također predstavlja put duhovnosti.
Zato skromno smatram da te bajramske duhovne vrijednosti, treba pravilno kod sebe i svoje porodice intimizirati, i kao takve ljubomorno čuvati. Jer porodica kao osnovna stanica društva je vidno narušena, i u tom napinjanju da popravljamo društvo počesto razvalimo atmosferu porodice, a svjesni smo da od nje sve kreće.
Javni prostor je kontaminiran različitim izduvnim masmedijskim materijalima, i kao takav neopaženo oblikuje naše porodice.
Javnost je jedan veliki buvljak da se tako uslovno izrazim, tu ima replika, jeftinih proizvoda naizgled primamljivih i svjetlucavih, čiju vrijednost tek spoznamo kad je platimo, tu ima i nekih kvalitetnih stvari dakako, na tom buvljaku svega i svačega teško je konkurisati sa zdravim materijalima, prirodnim, koji su u pravilu skuplji i neprimamljivi, ali bez obzira na to, kao društvo, moramo biti spremni postaviti jedan ili dva stola sa duhovnošću, filozofijom, kulturom općenito i na taj način doprinijeti ravnoteži u društvu.
Da li mislite da se duhovnost danas suviše često posmatra kroz folklor i vanjštinu, a rijetko kao stvarni poziv na promjenu iznutra?
– Postoji ta opasnost da se duhovnost reducira na puku formalnost, kako smo prethodno rekli da bude konkurentna, na tržišni proizvod koji se najlakše proda jer svakako živimo u matematičko-ekonomskom vremenu ponude i potražnje.
Bojim se da nam je duhovnost prerasla u neku vrstu zdravstvene usluge za sve naše nemire, u institucionalnom smislu da je postala suhi protokol bez snage da budi, i da je prestala nam biti konstantan put traganja. I taj strah je posve realan i vidljiv.
Duhovnost s druge strane je poziv na unutrašnju tihu revoluciju, kako i sami postavljate, otpor prema klišeima, pretjeranim hedonizmima svih vrsta.
Mi smo dinamično društvo, brzih reakcija, svoje duhovne zastoje želimo riješiti brzim rješenjima, jedna rukja-dvije hidžame.
Ako pogledamo dublje u naše duhovne tradicije u našoj svetoj povijesti – sve su one počele kao živi otpori različitim duhovnim i društvenim devijacijama, pa i poslanički opis sebe kaže da je poslat da bi revitalizirao etičke i moralne standarde u društvu, a toga nema bez određene vrste otpora postojećim devijacijama, mnogo je primjera za to iz biografije poslanika Muhammeda. alejhiselam, a plašim se da naše tradicije završavaju polako kao vjerski eksponati koji se ponavljaju bez nekih pozitivnih posljedica za društvo ili vidnog otpora prema ičemu.
Prava duhovnost je ona koja oživljava, budi, obnavlja, lažna duhovnost umrtvljuje i gasi osjećaj zadovoljstva bez obzira na količinu našeg formalnog obredoslovlja.
S obzirom na atmosferu nepovjerenja i političkih tenzija, kako gledate na mogućnost istinskog napretka?
– U momentu kad imamo secesionističke politike, velike snove zvaničnih politika susjednih država koje u političkom smislu još sanjaju, a za čije su ostvarenje upregli sve društvene i institucionalne kapacitete, teško je davati bilo kakve prognoze o onom vremenu sutra.
Bosansko društvo, njegova raznolikost kao njegovo bogatstvo, njegov karahasanovski kazano kulturoški grunt u svoj svojoj raznolikoj ukupnosti, nadati se da će se oduprijeti zaželjenim političkim geografijama i aspiracijama, ali isto tako traži našu građansku budnost i rekao bih političku i intelektualnu svijesnost aktuelnog trenutka.
Ta atmosfera nepovjerenja se neprestano gradi kroz politiku revizionizma i negiranja, institucionalnog, i svakog drugog, ona je posljedica nekad i nepravovremene reakcije države, i uopće pasiviziranja bilo kakvog refleksa koji bi se suprostavio toj politici revizionizma i negiranja.
Na takvim postavkama bosanskohercegovačko društvo otežano korača i diše.
Velikonacionalne politike ne idu putem katarze, empatije, razumijevanja, jer one nisu ni konstituisane na tom, one se i dalje služe velikonacionalnim programima i memorandumima koje kroz historiju su donijele samo prolijevanje krvi, genocid, i strašne hipoteke ratnih zločina, jednom riječju; destrukciju kao miraz, od kojeg se društvo evo vidimo ne oporavlja decenijama kasnije.
Zato ne možemo očekivati neki osjećaj generacijske opuštenosti za sve ljude ovdje.
Naše državne institucije su porobljene takvim politikama, zakoni koji se donose su kao truhli plodovi koje nikog ne obavezuju ni na šta, tako da je društvo sve više postalo svjesno takvog živog blata u kojem se nalazimo.
Istinski napredak je u ovom narodu bosanskom bez obzira na etničku pripadnost, uvjeren sam na većinskoj dobroti naših ljudi.
Samo čekamo potvrdu svega toga.
Koju poruku biste poslali mladima koji se danas suočavaju sa osjećajem besperspektivnosti u manjim sredinama poput Prijedora?
– Teško je prognozirati bilo šta, a samim time i pozivati bilo koga i na šta.
Svjesni smo situacije da mali gradovi nude i manje prilika i društvene dinamike, politička nestabilnost sa tendencijom na gore, dodatno usložnjava postojeće stanje tako da osjećaji beznađa su itekako prisutni.
Mladima bih poručio da se koliko god mogu osposobe kompetencijama različitih vrsta kroz obrazovanje, da se uključuju u procese koji imaju za cilj brigu u društvu, da podižu svoju svijest o važnosti imanja države, da se kultiviraju kroz čitanje i tako otvaraju neke nove horizonte.
I da ako budu morali ići vani, neka to bude njihov izbor, a ne bijeg odavde. I ovdje se može smisleno živjeti.
Ima li, uprkos svemu, dovoljno razloga za nadu? Šta Vi vidite kao znakove moguće društvene promjene nabolje?
– Nada na ovim prostorima je postala misaoni i emotivni eksponat koji se kad god ima prilika za to provlači kao posljednje utočište. Na valu ovih velikih geopolitičkih promjena u svijetu, gdje ne znamo u kojem će smjeru “vjetar” okrenuti sve te brodove, i kako će se sve posložiti i kod nas ovdje šta ostaje prosječnom čovjeku osim želje da ne ide na gore.
Očekujem da će razum ipak prosvijetliti generacije koje danas žive, i da će poučeni historijom napraviti određeni civilizacijski iskorak na ovim prostorima radi sebe i onih što dolaze poslije nas.
Vaša bajramska poruka?
– Pravda je centralna težnja svakog društva, kao Bož'ja zapovijed ljudima, apsolutna je kod Boga, objektivna je kod nas, u tom smislu volio bih kad bi jednog dana izrasli u društvo koje neće normalizovati nepravdu, niti svoju niti tuđu.
Rabija Arifović/STAV
