POMOZIMO ZARIFU BAČIĆU

Kada su 23.jula 1992.godine stradala sela Čarakovo i Zecovi, Zarif  Bačić pukim slučajem ostaje živ. U Gornju  Gradinu gdje Zarif zvani Žare i danas živi, zlikovci se dva dana kasnije vraćaju i ubijaju sve živo što su zatekli. Među njima i  njegovu porodicu. Oca, majku i sestru s djecom. Žare završava u logorima a potom biva deportovan u Hrvatsku. Dio  prognaničkih dana provodi u dalekoj Španiji.

Iz Španije se vraća relativno brzo. Pronalazi smještaj u Lušci Palanci kod Sanskog Mosta, očekujući povratak kući, odnosno onome što je od nje ostalo. Generacija kojoj pripada je najtraumatizovaniji dio preživjele populacije. Većinom svi ranije ostare  i fizički brzo propadaju pa i onda kada žive sasvim lijepo. Posla i onako  u Prijedoru nema. Posebno u povratničkom ambijentu u kojem Zarif živi. Logoraške patnje su na Žari ostavile dubok trag. Posebno na njegovu psihu pa je ponekad težak ali nevjerovatno ponosan i pošten čovjek.

Žare godinama pokušava da riješi svoje stambeno pitanje. Spletom nesretnih okolnosti ono nikada nije rješeno niti više iko za njega mari. Pogotovo vlast. Živi u podrumskim prostorijama svoje započete a nikada završene kućice. Spada u kategoriju onih koje očito niko ne želi pomoći.  Sam i nezaposlen, bez ikakvih primanja  on često danima ne jede ništa jer hrane doslovce nema. Iako je Gradina povisoko, u Žarinom sobičku tepih uvjek blećka pod nogama, prepun vlage pa i u najtoplijim ljetnim danima. Odavno nema struje ni vode. Telefona nema svakako. Hrane gotovo nikad. Prosto nevjerovatno da je uopšte preživio sve ove povratničke zima iza nas.

Zarif je fizički gotovo nesposoban za bilo kakav teži nadničarski posao. Zbog toga  posljednjih nekoliko godina i ne zaradi ništa.  Naprosto umire od gladi i neimaštine i prepušten je na milost i nemilost svih nas. Njegov ponos mu  često  zabranjuje da primi bilo kakvu pomoć,. Sve  dok ga glad ne natjera pa i piscu ovih redova dođe da kaže da danima ne jede ništa i da više ne može stojati na nogama.

U zemlji u kojoj ništa ne funkcioniše i u kojoj je ovakvih slučajeva ima i previše razumljivo je da je teško napraviti listu prioriteta. Ali da će živ insan u ovakvim uslovima dočekati i petnaestu povratničku zimu prosto je nevjerovatno.

Zamolih Žaru da objavim par rečenica. Ne vidjeh više načina kako da ga spasimo. Niko od nas ne zna šta ga u životu čeka. Duboko vjerujući u našu solidarnost koju sam i sam osjetio u periodu velikih poplava napisah ovih par rečenica u nadi se da će se već nekako naći  načina da se ovom čovjeku  pomogne, da mu se napravi  topli sobičak i obezbjedi kakav takav obrok dnevno.

Njegovo pristajanje na ovaj korak je znak da on ovako ne može više dalje da živi. Apelujem na sve naše humanitarne organizacije i udruženja, sve nas pojedinačno: Pomozimo Žari!

Sudba