Povratnici u Prijedoru, u mjesecu kada, tri decenije nakon rata, obilježavaju Dan bijelih traka, osjećaju sve veći strah i nesigurnost zbog veličanja ratnih zločina i incidenata, što im, uz lošu političku i ekonomsku situaciju, život čini dodatno teškim. Zbog toga neki oklijevaju da se vrate, a oni koji jesu, ramišljaju o ponovnom odlasku, ostavljajući za sobom prazne, obnovljene kuće.
Valida Behlić nikada se nije mogla vratiti u selo Zecovi jer već 28 godina od kraja rata traži posmrtne ostatke svoje majke Fatime Kahteran koja je, sa još oko 150 civila bošnjačke nacionalnosti, ubijena u julu 1992. godine.
Kaže da, i poslije svih godina, još uvijek svake sekunde osjeća njenu prisutnost.
“Osjećam da sam dužnik, da je trebam pronaći, da ima svoj kabur, a i ja svoj smiraj”, govori Behlić, brišući suze sa obraza dok se prisjeća dana kada je posljednji put vidjela majku i od drugih čula da su svi u selu pobijeni.
Već osam godina pred Sudom Bosne i Hercegovine traje postupak za zločine u selu Zecovi, ali povratak u selo na lijevoj obali Sane za Vahidu nije bio moguć zbog tragedije i tereta prošlosti.
“Ja sam kuću imala u Žegru dolje i dolje mi je svekrva zaklana u kući, i kad sam god otišla tamo, nisam to mogla. Riješila sam da napustim to sve. Mi smo kupili kuću u Sanskom Mostu, ali ja sam redovan gost ovdje, to je moje rodno mjesto i ja obilazim, dođem, uvijek osjećam čut ću nešto, neko će nešto reći“, nada se ona.
Njenu i nadu drugih porodica žrtava dijele i roditelji ubijene djece u Prijedoru – njih 102 – kojima do danas nije podignut spomenik, uprkos brojnim inicijativama. Mnogi od te djece su na spisku Instituta za nestale osobe BiH, među 500 onih za kojima se još uvijek traga na ovom području.
Njima, kao i drugim žrtavama, krajem maja, obilježavanjem Dana bijelih traka, bit će odana počast. Prošle godine i to je pokušano da im se oduzme, što je proširilo listu razloga zbog kojih povratnici ponovo napuštaju Prijedor uz konstantni osjećaj nesigurnosti, loše ekonomsko stanje ili bolno podsjećanje na prošlost.
Uz sve to, marš 9. januara, povodom obilježavanja neustavnog dana Republike Srpske, iscrtavanje murala u slavu ratnim zločincima, navijački incidenti, te pokušaj zabrane obilježavanja Dana bijelih traka tokom 2022. godine u kojem su se najglasnije sa desničarkim stavovima isticale organizacije “Princip” i“Samopoštovanje”, donijeli su od ranije poznati strah i novo uznemiravanje povratnika.
Godine borbe za spomenik ubijenoj djeci Prijedora
Salko Bačić se vratio u Zecove gdje su mu ubijeni supruga i troje djece. Iako je u selu podignut spomenik ubijenim mještanima, spomenik ubijenoj djeci Prijedora mnogo bi mu značio.
On je u julu 1992. godine odveden u “Trnopolje”, gdje je svakog dana čekao da se pojavi njegova porodica. Umjesto da ih dočeka, saznao je da su mu supruga, dva sina i kćerka ubijeni.
“Znate kako, isto sam se okamenio – kao kamen, ja ni suzu pustio nisam. Čovjek se izgubi, kamen, kamen. Tek poslije, ono kad sam došao do Njemačke – pa nema te moje familije”, opisuje Salko u kakvom je stanju bio zbog gubitka porodice.
Druga dva sina i danas su s njim u kući koju su obnovili nakon rata.
Do njegove kuće u zeseoku Gradina vodi uzak neasfaltiran put koji krase puste obnovljene kuće. Roletne su spuštene, dvorišta zatvorena, a behar u voćnjacima i uredni vrtovi znak su da ih neko obilazi i pazi. Ali, čini se da u njima niko ne živi.
Tako je i u još nekoliko sela u kojima su prije rata živjeli mještani bošnjačke nacionalnosti. Do 2003. godine povratak u Prijedor bio je intenzivan, kažu povratnici, ali danas procjenjuju tek da je u svakoj šestoj obnovljenoj kući noću upaljeno svjetlo.
Povratnici su se nadali da će život poslije rata u Prijedoru biti lakši i da će se stvari promijeniti. Kažu da je prije deset godina bilo puno bolje.
“Bilo je puno pozitivnija atmosfera, ljudi su se još uvijek vraćali i postojala je nada da će se dosta stvari nekako promijeniti, ali, nažalost, pojavile su se te neke nove situacije i atmosfera se pogoršala u smislu tog povećanog nacionalizma i nekih grupa koje su htjele da pokažu da ovdje mi nismo dobrodošli”, kaže Seida Karabašić, predsjednica Udruženja “Izvor”.
Oni koji su u Prijedoru, osjećaju strah zbog negiranja zločina, veličanja zločinaca i navijačkih incidenata.
Osjećaj straha
Omer Redžić, imam Čaršijske džamije u Prijedoru, kaže da je vidljiv osjećaj straha i nesigurnosti, i da je u posljednje četiri godine pojačan. On razlog vidi u agresivnosti i instalacijama desničarskih grupa, čiji je cilj reviziranje događaja i negiranje zločina.
Navijačke skupine u Prijedoru su tokom obilježavanja neustavnog dana Republike Srpske prošle godine, prolaskom kroz grad i pjesmama, veličale Ratka Mladića, osuđenog za zločine počinjene u Prijedoru, ali i drugim gradovima u Bosni i Hercegovini, te genocid u Srebrenici.
“Ja sam, nažalost, bio prozivan od desničarskih grupacija koje imaju za cilj negiranje bijelih traka. Njihova je jedina uloga negiranje 31. maja, negiranje ‘Omarske’, ‘Keraterma’ i svih onih stradanja Bošnjaka koja su dokazana kroz haške presude i ja, kao persona koja je reagovala na to, dokumentovala snimila i publikovala, naravno da sam na neki način bio predmet njihovog tretiranja”, kaže Redžić.
Edina Ramulića, aktivistu za ljudska prava u Prijedoru, uznemirile su grupe ljudi na ulicama kada ih je vidio sa fantomkama i bakljama. Posebno jer se radilo u mladim ljudima.
“Prvi put sam vidio da oni ustvari mogu da mobilišu normalan svijet. E to kad se uspije, onda je tu alarm, kad bi i obični ljudi mogli saučestvovati”, navodi Ramulić.
Karabašić kaže da ljudi koji žive u gradu u noći marširanja nisu mogli spavati jer su bili uplašeni i bilo je teško da prihvatiti da se takve stvari dešavaju nakon toliko godina.
Nusreta Sivac, aktivistica iz Prijedora, kaže da se sve svede na napade na povratnike, divljanje, veličanje ratnih zločina i vrijeđanja. To je, kako navodi, počelo u zadnjih nekoliko godina, otkako je počelo slavlje 9. januara.
“Plaši to ljude, naravno. Ta silna demonstracija sile retraumira ljude, vraća ih u ono vrijeme koje se ne može nikada zaboraviti. Tako da su ljudi iscrpljeni od svega toga”, kaže Sivac.
Ona se pribojava da su mladi odustali od borbe za bolji Prijedor, a Karabašić sada najviše zabrinjava odlazak mladih.
“Mnoge su se stvari mogle uraditi za mlade ljude da ovdje ostanu, da žive u miru, da se približavaju jedni drugima. Ja znam, naprimjer, ljude koji su imali dobar posao i napustili su i otišli su u Njemačku, i u razgovoru kažu: ‘Ne mogu više da slušam, ja sam se sad potpuno isključio iz tog života i te politike, i medija koji nas ubijaju svakodnevno s tim kako će ponovo rat’”, dodaje Karabašić.
Dok se približava još jedno obilježavanje Dana bijelih traka, lokalni imam se pribojava novih incidenata. Svaki put kada se to desi, jedna porodica napusti grad jer se ne osjeća sigurnom, kaže on.
“U tom nekom društvenom, sentimentalnom smislu da ne postoji spremnost da se postavi memorijal za djecu, ukazuje koliko je ovo društvo ovdje opterećeno historijom, odnosno tim hipotekama koje grad Prijedor ima. Još uvijek se traži politički motiv da memorijal ugleda svjetlo dana. Smatram da su sve te stvari, kada se saberu i stave na sto, itekako opterećavajuće i dovode do toga da ljudi iz ovog ili onog razloga napuštaju ove predjele”, pojašnjava Redžić.
