Život piše romane. Ponekad bajke u kojima žive price o davnosnjim legendama. Ali ja evo pišem kratku priču o živo-hodajucoj legendi. Život je nije mazio, ali sabur i vjera u Boga drže je još uvijek stamenom i jakom. Rodjena na početku drugog svjetskog rata 1941. Dervisa Duratovic, djevojački Avdić iz Rakovcana nikad se nije predavala.
Zajedno sa svojim rahmetli životnim drugom Smajom iz Rizvanovica izrodila je četvero djece. Dvije kćerke i dva sina. Zumretu, Mevlidu, Sabahudina i Mevludina. Bas kao po želji. Da sestra ima sestru, brat brata i svi jedni druge. Težak život bio je, ali se sretno bilo. Sve do zloglasne 1992.godine kada joj sina Mevludina odvede srpska vojska u logor Omarska. Jedne noći ga prozvaše i nije se vratio sa prozivke. Na pragu najljepše mladosti ubise ga. U grobnici su pronadjeni dijelovi njegovog tijela i ukopani na sehidsko mezarje. Nekompletno.
Dervisa godinama iza rata prisustvuje svakoj komemoraciji i obilježavanju mjesta na kojima su ubijani na hiljade mladica, medju njima i njen Mevludin. Svako ko bude na bilo kojem obilježavanju može vidjeti kako Dervisa sjedi na stolicici i uci Jasin. Svome sinu i svima drugima. Danas je sretnem prilikom posjete našem Brdu sa prijateljima. Kaže sve je ovog ljeta ispratila, još ostaje odlazak na Manjacu i kaže moli Allaha da pozivi još. Da im posalje dok je živa još milosta i dova. I sigurna sam da joj je Svevišnji dao dobro zdravlje kako bi njene dove stigle do njih. I danas dok je za mene i moje zdravlje dovu upućivala Gospodaru, zagrlile smo se. Stisak njene ruke pokazao je svu snagu bosanske i sehidske majke.
Ne treba tražiti neke posebne heroje medju nama kako bismo o njima pisali. Ovakve heroine su nama Milost i one su dragulji koje treba čuvati kao najveću dragocjenost. O majci Derviši mogla bih pisati mnogo. Kome god da se spomene samo rijeci ljubavi o njoj. Sretne su njene dvije kćerke i sin koji je imaju živu da ih dočekuje na kućnom pragu. Sretni smo i mi i možemo se nadati Milosti Allahovoj dok su Dervisa i još pokoja majka žive. Legenda. Heroina. Dok tihim glasom dovi da prije smrti ugrabi još sevapa i uputi dova za naše sehide, molim dragoga Boga da je pozivi još dugo u ovakvoj fizičkoj i nadasve duhovnoj snazi i zdravlju.
Dok smo sjedili kod njenih komsija Mehmeda (kojem su ubijena četiri brata) i Jasmine koji se lagano spremaju za povratak u Ameriku, ona im donese masiracu iz svoje baste. Ona, sa 84 godine čuva svojim dovama i nas. Naša Dervisa. Hodajuća legenda Rizvanovica i Mataruskog Brda. Neka nam živi još dugo. Amin!
Midheta Delkić
