Danas je godinu dana od kako je na bolji svijet preselila Azemina Čaušević, rođena Karagić. Ovo nije teka tako, usputno prisjećanje žene koja je iza sebe ostavila petero djece i njihove porodice. Ovo je priča o neopisivoj ljubavi i poštovanju majke koja je bila uzor i ponos Samira, Emsuda, Ermine, Jasmine i Suade. O tome kakva je bila rahmetli Azemina Čaušević najbolje govore riječi njenog sina, mog velikog prijatelja, Samira.
“Čekala me je uvijek kada se iz bijela svijeta vraćam rodnom kraju. Ako se dva dana ne javim, već bi krenula potraga, tako da sam o tome vodio računa i redovno bi se čuli”.
Ono što je kod mene izazvalo posebnu pažnju i poštovanje kako prema Samiru tako i njegovoj majci je ogromna količina ljubavi i međusobnog uvažavanja. Nije mi trebalo puno vremena da zaključim da bi Samir dao sve na ovom svijetu da ga majka može još jednom dočekati i ispeći kahvu. Dok sjedimo u kući gdje je Azemina provodila svoje dane, pune pažnje kako Samira tako i ostale djece, obraze mog prijatelja nemilice kvase suze. Obliven suzama prisjeća se djetinjsva kao i dana kada je njegova Azemina imala razloga da bude sretna i ponosna majka.
Danas je težak dan za sinove, kćerke i ostale članove porodice Čaušević jer godina brzo prođe. Prilikom nedavnog boravka u rodnim Hambarinama, pretežak je bio Samirov dolazak na kućni prag. Po prvi puta nije bilo njegove Azemine da ga toplo zagrli i pita da li je gladan? Ona je na boljem svijetu sretna i ponosna na sina Samira koji i danas pusti suzu za majkom koju je neizmjerno volio i poštovao. Da joj se dragi Alah smiluje i podari lijepi dženet.
Tebi prijatelju riječi podrške u nadi da ćemo i mi poštovati naše roditelje kao što si ti poštovao svoju majku.
Senudin Safić
