Neuropedijatrica Biserka Rešić kaže da to uvijek i iznova ponavlja roditeljima djece kod kojih se uoče odstupanja od razvoja. Da je rana intervencija jedna od najvažnijih stvari koje se mogu napraviti za dijete.
„Dobro je i dijete ne obilježiti odmah dijagnozom, ali ga treba dati obraditi, uključiti u tretmane. I to ja stalno govorim: ne sutra, nego danas. Jer ako se rano počne, i uključe sve potrebne struke, i da svi dobro sarađujemo, onda stvarno puno može da se postigne”, govori ljekarka izuzetne međunarodne reputacije, višedecenijskog akademskog staža i kliničke prakse, uglavnom u Hrvatskoj, a koju su porodične, prijateljske i poslovne veze dovele i u Prijedor.
U privatnu ordinaciju u gradu na Sani od ovog ljeta dolazi raditi jednom mjesečno. Kad joj dijete dođe prvi put, pregled obično traje sat vremena.
„Nekad ni sat nije dovoljno. Moram da ga pustim, da vidim iz njegovog ponašanja. Roditeljima isto kažem da puste dijete, ne mogu ga drugačije pregledati. Anamneza se mora dooobro uzeti. I djeteta i porodična. Roditelji nekad ne kažu, ne sjete se, ne znaju da je bitno. Nekad se otvore kad čuju šta sve pitam i šta je važno. Nekad bježe, neće se suočiti, prihvatiti. Neko bude šokiran i uopšte ne prihvati, ali se onda, prateći dijete, uvjeri. Poslije šoka ide spoznaja, pa onda prihvatanje. Ne mogu reći da se roditelji pomire, nego prihvate.“
- Šta je najveća razlika nekad, kad ste počinjali raditi, i danas?
„Danas, zahvaljujući razvoju medicine, najviše uvođenjem u intenzivnu njegu nove aparature i novih metoda liječenja, uspijevamo sačuvati djecu koja su ranije umirala, na primjer djecu ispod 1.000 grama na rođenju. Ali se time istovremeno stvorio novi morbiditet i, da bismo ga smanjili ili spriječili, idemo na ranu intervenciju – da rano prepoznamo, da rano počnemo, da dio mozga koji nije oštećen preuzme funkciju dijela koji jeste. A u prve tri godine, naročito u prvoj, plasticitet mozga je najveći, a razvoj najintenzivniji i najburniji. U vrijeme kad sam počela raditi nije bilo toliko djece s autističnim spektrom. Nije se čak ni na fakultetu puno o tome pričalo, jer je pojava bila dosta rijetka. A danas… Skoro kao epidemija, pa možemo reći i pandemija. Mnogo je faktora rizika. Genetika da, ali nije na prvom mjestu, nego su to vanjski faktori u vezi sa začećem, trudnoćom, porodom i daljim razvojem. I u svakoj od tih faza više je mogućih uticaja koji mogu dovesti do odstupanja. Nekad dođemo do strukturalne promjene koja je uzrok, nekad ne.“
/Razgovor nakratko prekidamo da odštampa nalaz roditeljima čije je dijete gledala juče. Pisala ga je sinoć, u miru, i nakon što je konsultovala svoju koleginicu iz Splita koja je profesorica humane genetike, a roditeljima rekla da danas opet dođu. Po tri gusto kucane strane. Dijete ima poremećaj na određenom hromosomu, zna se da je poremećaj na tom hromozomu, ali se ne zna šta sve taj poremećaj može obuhvatati, šta pogoditi, pa to dalje treba ispitivati.
„A to je bitno, radi tretmana. I inače, tretmani ne smiju biti limitirani, već sveoubuhvatni – pedijatar, neuropedijatar, genetičar, endokrinolog, oftalmolog, logoped, radni terapeut, fizijatar, fizioterapeut, senzomotorički terapeut, defektolog rehabilitator, medikamentozna terapija, ako je potrebna. Neuropedijatar je okosnica, a jak timski rad mora biti.
– Za septembar planirate predavanje u Prijedoru, za kolege ljekare, ali i za roditelje.
„Da, moje prvo predavanje biće o poremećaju iz autističkog spektra. Vrlo je bitno da što ranije uočimo određene simptome i da počnemo raditi sa djetetom koje ima poremećaj iz socijalne komunikacije. Rana dijagnostika je vrlo važna i roditelji treba odmah da se jave ako osjete poremećaj u komunikaciji, neodazivanje na ime, izostanak kontakta očima, dijete je u svom svijetu, ima ponavljajuće radnje ili interese, uz poremećaj razvoja govora. Naredno predavanje, takođe ovdje u Prijedoru, govoriću o visokorizičnom djetetu i o rizičnoj neurološkoj simptomatologiji. Visoko rizično dijete do šest mjeseci može pratiti sam neuropedijatar, a potom se mora pratiti kompletno jer može razviti sva ona oštećenja – motorička, kognitivna, vidna, jezično-govorna i u socijalnoj komunikaciji, kao i epilepsiju. Rizično dijete može voditi pedijatar, konsultovati se jednom s neurpedijatrom i pratiti ga konstantno da se može na vrijeme uključiti u tretman ako se bilo kakvo odstupanje primijeti. To će biti za kolege predavanje, ali ja to uvijek nagodim da mogu razumjeti i roditelji.“
– Nekako je odstupanje u razvoju govora najjednostavnije uočiti, ali se često s intervencijom odugovlači. Čak i ljekari kažu, ima vremena, progovoriće, pa se čeka i četvrta i peta godina.
„To je prekasno. Mora se uočiti već nakon prve godine. Ako nije razvijen ni receptivni, a pogotovo ekspresivni, često se, ako se dobro uzme anamneza, pokaže da nije samo govor u pitanju. Istina, Američko društvo psihijatara kaže da su poremećaji socijalne komunikacije i ponavljajuće radnje dijagnostički kriterijumi za autistično ponašanje, a poremećaj govora nije. On je sam za sebe, ali, i ako jeste, dijete se treba dobro pogledati da se vidi da li pored govora ima još nešto ili nema.
– U Kliničkom bolničkom centru u Splitu razvili smo novo područje u dječijoj neurologiji laboratorij za poremećaj spavanja kao posebnu jedinicu na pedijatriji i kao poseban predmet na fakultetu gdje je već nekoliko ljekara doktoriralo u ovoj oblasti.
„Shvatila sam da je poremećaj disanja u spavanju često vezan ili za malformaciju orofaringealne muskulature ili za hipertrofiju krajnika. Dolaze djeca s poremećajem govora, intelektualno su u redu, ne spadaju u autistični spektar, hiperaktivna su, poremećene koncentracije, ne napreduju u tjelesnoj težini, nekad ni u rastu. I onda smo išli rješavati te strukturalne stvari i djeca su potom pokazala brži somatski i razvoj govora, smanjila hiperaktivnost i poboljšala sposobnost. Polisomnografiju ili cjelonoćno snimanje spavanja radimo i za djecu i za odrasle, a za bebe nije potrebna ni cijela noć nego 2-3 sata jer to na tom uzrastu predstavlja jedan ciklus spavanja. Ako sa 6-7 mjeseci beba nema elemente spavanja, znači da se treba ispitivati dalje. I kod djece autisitčnog spektra česti su poremećaji spavanja. Kasno zaspivaju, često se bude, treba im puno vremena da zaspe. Efikasnost i arhitektura sna su poremećeni što im još više ometa funkcionalnost. Obično im se uključi melatonin, hormon spavanja, i djeca pokažu napredak, dok ona sa epilepsijom imaju smanjenu učestalost napada. Tu laboratoriju mislimo napraviti i ovdje u Prijedoru.
– Možemo li malo tehničkih podataka, o karijeri – obrazovanje, radno iskustvo, objavljeni radovi, učešća u stručnim skupovima, nagrade i priznanja?
„Uh, da ste mi to rekli, ja bih to bila pripremila. Ko će se više sjetiti svega toga… Dobila sam nagradu grada Kaštela za životno djelo, za svoj cjelokupan rad. Izabrana sam za začasnog člana Hrvatskog liječničkog zbora za dugogodišnje usavršavanje medicinske nauke i struke. To je najviša nagrada u našoj struci. Bilo je toliko toga, više se ni ne sjećam. Uopšte mi nije bitno. A šta će i biti?
– Jeste li dovoljno ime? /Zainteresovani čitaoci detaljnu i iscrpnu biografiju mogu pročitati u obrazloženju Nagrade grada Kaštela za životno djelo iz 2022. godine./
„Meni je najvažnije što sam ja toliko uložila, i u posao, i u struku, i u mlade ljude, u edukaciju mladih kadrova. Sada među mojim studentima ima izvrsnih i s velikim potencijalom da se razvijaju dalje. Mora se ići, putovati, učiti, tražiti, gledati, obilaziti. Za 40 godina na KBC-u koliko sam radila, nisam dva ista slučaja imala. Najveći mi je uspjeh kad dijete visokog rizika rano dijagnostikujemo, rano uključimo i postignemo dosta visoku funkcionalnost. Ili kad kod djeteta autističnog spektra rano intervenišemo i dostignemo socijalnu komunikaciju. Nije to veliki broj, ali ih ima. Nikad ne znate ishod koji će biti, ali je važno da se sve uradi.“
– A sujeta u vašoj struci?
„Nikad nisam sujetna jer shvatam ljude da imaju problem. Nekad žele nešto drugo i nekad se ne pomire se tim šta čuju. Ali svi se vrate, i kad odu po drugo mišljenje. Uvijek mi se svi vrate, vjerujte.“
– Šta vi radite kad ne znate?
„U neurologiji dječijoj toliko se otišlo naprijed da stalno moraš pratiti. Sad sam bila na Evropskom kongresu dječije neurologije u Pragu. Onda platila 290 evra pristup stručnom časopisu. Imam kolege u cijelom svijetu. I oni mene. Ja sve kažem, svakom ko pita. Najčešće zovem jednu koleginicu u Turskoj i jednog kolegu u Sloveniji. Nije sramota pitati. To mora, to je takva saradnja. Jer svaki dan neki novi gen, nova bolest, novi sindrom.“
- Otkud u Prijedoru?
„Meni je suprug iz Prijedora, ali od 1964. ne živi tu. I njegovi su roditelji isto živijeli u Splitu. Upoznali smo se na studiju. Jedan njegov rođak kad je umro, mi smo nakon mnogo godina došli tu, na sahranu. I kaže mi: a sad ćemo vidjeti gdje je moja kuća. Došli smo tamo (Stari grad, kod ‘Lovca’). Bila je trava. Ja kažem, dobro, a di je kuća?“, smije se. „Poslije moj zet, koji je pravi Dalmatinac, kaže da uzmemo to nazad, možda ćemo nešto napravit’, da vam unuk zna odakle ste. Imali smo sreću naići onda na Radivojce i završili smo tu kuću, možda dvije godine prije nego što je suprug umro. Od aneurizme, 2017. I taj me dan pita, do kad nam vrijedi licenca. Kažem do 2020. Govori: ja to neću doživjeti. Bio je dobar hirurg, jedan od najboljih u Hrvatskoj. Ali je prvo bio čovjek. I sad mene stalno pitaju da ja prodam tu kuću, ali ja sam je dala unuku. Pišem sinoć baš taj nalaz, u toj kući. Pomislim na supruga. Ajoj, Bože, da on zna da ja sad dođem ovdje da radim. A govorio je: malo ćemo mi sad uživati, šta ćemo više radit’, dosta nam je. I unuk mi kaže: bako, ti si u penziji, ali kad ćeš u mirovinu?“, smije se.
Razgovarala Katarina Panić
Zamisli.ba
