Kompanija ArcelorMittal u Bosni i Hercegovini nedavno je dobila dva nova vlasnika – Predraga Pavlovića i Ahmeda Hamzića. Iako bi ova promjena u vlasničkoj strukturi mogla djelovati kao uobičajena poslovna transakcija, činjenica da ona obuhvata i rudarski kompleks Omarska čini je izuzetno značajnom u kontekstu suočavanja s prošlošću i kulture pamćenja.
Piše: Dr. Jasmin Medić, za portal Radiosarajevo.ba
U logoru Omarska je, prema izvještaju Stanice javne bezbjednosti Prijedor od 16. augusta 1992. godine, koji je potpisao načelnik Simo Drljača, periodu kraćem od tri mjeseca bilo zatočeno ukupno 3334 civila, uključujući 37 žena i 28 maloljetnih osoba. Prema istom izvještaju, etnička struktura zatočenika bila je sljedeća: 3197 Bošnjaka, 115 Hrvata i 11 Srba. Prema dostupnim podacima i rezultatima dosadašnjih istraživanja, najmanje 458 osoba koje su bile zatočene u Omarskoj je ubijeno – dio unutar samog kompleksa, a dio nakon odvođenja na druge lokacije.
Godišnjica prvog raspuštanja logora Omarska obilježava se svake godine 6. augusta, počevši od 2003. godine. U tom periodu pokrenuta je inicijativa od strane lokalnih udruženja žrtava za izgradnju spomen-obilježja na mjestu logora. Iako su vođeni pregovori s prethodnim vlasnikom – kompanijom ArcelorMittal – dogovor iz različitih razloga nije postignut. Inicijativa je s vremenom potisnuta na margine javnog diskursa, pretežno se zadržavajući na društvenim mrežama, uz opći osjećaj da kompromis s tadašnjim vlasnikom nije ostvariv.
S obzirom na promjenu vlasništva, otvara se nova mogućnost za obnovu dijaloga o potrebi obilježavanja ovog mjesta. Ključnu ulogu u tom procesu mogli bi imati predsjednici lokalnih udruženja logoraša, prije svega Mirsad Duratović i Jusuf Arifagić, te Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini. Njihovo jedinstveno djelovanje moglo bi predstavljati važan korak ka uspostavljanju dijaloga s novim vlasnicima rudarskog kompleksa.
Bijela kuca. Logor Omarska.
Foto: Senad Draganovic
Posebnu pažnju zaslužuje objekat poznat pod nazivom “Bijela kuća”, mjesto gdje su počinjeni posebno brutalni zločini nad zatočenicima. Budući da ovaj objekat do sada nije srušen, a da istovremeno ne služi nikakvoj proizvodnoj svrsi, postoji realna mogućnost da bi mogao biti pretvoren u memorijalni prostor.
Takav čin bi predstavljao snažan simbolički gest novog vlasničkog dvojca i izraz njihove spremnosti da doprinesu procesu društvenog pomirenja i kulture pamćenja.
