ŠEHIDSKA DŽENAZA – OBRAĆANJE MIDHETE DELKIĆ

Bismillahi rahmanir-rahim!

Dragi naši šehidi,

Vi koji danas na tabutima ležite ispred nas i svjedočite o prolaznosti ovozemaljskog života!

Vi koji ste na pravdi Boga poubijani samo jer ste bili muslimani!

Vi koji ste čekali svoj vakat da ovdje poredani svjedočite da ništa skriveno na Zemlji ostalo nije!

Ne znamo postoji li nešto što bi se moglo danas reći a da već rečeno nije?

Danas između svih, pred vama stoje stotine jetima koji su kao djeca iz svojih domova u julu 1992.god. protjerani po bijelom svijetu… danas stotine jetima šute svoju bol za izgubljenim očevima i ukradenim djetinjstvom.

Danas Vas s njima ispraćamo na posljednji i vječni počinak nadajući se Vašem šefaatu i zalaganju za nas na Sudnjem danu.

Nekadašnja uplakana djeca i protjerane izbjeglice danas su postali magistri, doktori, profesori, inžinjeri…postali su uspješni i učeni ljudi! Njihovo najjače oružje je znanje! Oni svojim diplomama svaki dan dokazuju da Vaši životi nisu bili uzalud. 1992.god ubijeni su im očevi ali nije ubijen bosanski duh! Kuranska poruka da uče i da se znanjem bore dalje, bila je njihova vodilja ove 23 godine.

Čitave generacije su tog zlokobnog jula poubijane a onda skrivane u zemlju na velike dubine da nikad ne budu pronađene. Neprestano se pitamo kakve li su misli bile onima koji su radili na takvom zahvatu? Kako danas žive sa svojom prljavom savješću?

Danas ovdje stoje i moćnici, mali i veliki koji odlučuju o važnijim stvarima ovoga grada.

Ni jedni ni drugi nisu dali od sebe ništa da se današnji dan proglasi Danom žalosti.

Mi koji čvrsto vjerujemo u Božje određenje i Njegovu riječ znamo da je to samo djelić onoga što smo trebali za Vas učiniti ali nismo. Ni nakon 23 godine nema istinskog suočavanja sa prošlošću. I dalje se negira da se ovdje na oči svjetske javnosti desio strašan zločin počinjen od strane naših komšija Srba nad njihovim sugrađanima islamske i katoličke vjeroispovjesti. Negira se da se desio genocid. A jeste! Ni najveća masovna grobnica Evrope u Tomašici, koja je u septembru 2013.god. na svjetlost dana izbacila strašnu istinu nije osvjestila naše komšije jer su i nakon užasnih slika nagomilanih vakumiranih tijela svojih dojučerašnjih školskih drugova, komšija, prijatelja i kumova govorili da je sve „prenaduvano“. A mi i dalje ne znamo gdje je preko hiljadu naših najdražih članova porodica sakriveno. Do danas nismo pronašli njihove kosti. Šutnja je i dalje zid pred kojim stojimo i koji je prepreka za bolju budućnost svih nas.

Ali sa ovoga za nas svetoga mjesta, iz ovoga za nas svetoga grada u čiju su zemaljsku utrobu živi   zatrpavani naši najdraži, poručujemo svima onima u čijim rukama se nalaze mehanizmi da se otkriju skrivene grobnice i da se njihove kosti pokopaju na čovjeku dostojan način, da mi nećemo odustati. Nećemo prepustiti zubu vremena da djeluje na našu svijest. Svakoga dana oni su s nama u našim mislima a snaga onih koji su do juče bili nemoćni jetimi danas je, hvala Gospodaru, na najjačem nivou. Posebno smo ponosni jer su mnogi od njih diljem svijeta već postigli zavidne uspjehe i zauzeli važne pozicije s kojih će još više moći pomagati svoju domovinu, našu dragu Bosnu i Hercegovinu.Sigurni smo da će se sada, kada su stasali i mogu sagledati razumom zrelog čovjeka razmjere zločina koji se desio nad nama, biti još snažniji i jači njihov glas i širenje istine o zlu koje nam se desilo.

To zlo ne smije se desiti više nikome i nikada!

Jedina garancija da će tako biti jeste iskreno priznanje i suočavanje sa prošlošću onih koji su počinili zločine.

Nada da će kolektivnu krivicu sa srpskog naroda skinuti jesu grupa časnih Žena u crnom i Centar za mlade „Kvart“ i naš Goran Zorić i ostali čestiti mladići i djevojke koji svake godine učestvuju u toj borbi, dijeleći našu bol i time svima pokazujući da zločin nije počinjen u njihovo ime niti u ime cijelog naroda. To nas ohrabruje! I danas dio safova ovoga tužnog skupa oni su popunili svojim dolaskom.

Naša sela su puna bijelih šehidskih nišana koji svjedoče o Prijedorčanima koji su postojali i ugradili se u temelje prijeratnog Prijedora koji je bio sinonim dobrih međuljudskih i komšijskih odnosa. Naš grad je nakon 1992.god. postao sinonim ubijanja i logora, sinonim mržnje. To se mora promijeniti!

Zato, u ime svih porodica šehida pozivamo sve svoje komšije da prihvate da je baš poput Jasenovca Prijedoru potreban memorijal koji će podsjećati na stradanje u logorima Omarska,Keraterm,Trnopolje i Manjača da nas zajedno opominje i bude nam kamen temeljac za sretniju i ljepšu budućnost naše djece i svih nas. Poručujemo im da je zajednički život nama suđen i da možemo, ako istinski budemo htjeli, ovaj grad ponovo učiniti mjestom vrijednim življenja.

Pozivamo gradsku vlast na čelu sa gradonačelnikom da donesu odluku o proglašavanju 20.jula danom žalosti i da daju potrebnu saglasnost za izgradnju spomen obilježja ne samo djeci nego svim nevinim žrtvama rata 1992.godine.

Također apelujemo na strane visoke dužnosnike da svojim autoritetom pomognu u tome.

Vas dragi jetimi, koji ste ostali bez očeva i svojih voljenih molimo da pamtite i nikad ne zaboravite, ali isto tako znajte i ne zaboravite da je amanet na vama: stalno se naoružavajte znanjem i borite se na putu pravde dok se sve kosti naših najmilijih ne pronađu i dok se zločinci ne kazne za njihova zlodjela i tako pošalje poruka svima da nijedan zločin počinjen nad bilo kojim narodom ne smije ostati nekažnjen.

Molimo Boga da nam pomogne da činimo korake zbližavanja, da nam suživot bude zakletva a cilj da bude miran i sretan život svih onih koji Prijedor osjećaju svojim.

Dragi šehidi, Vas 30 koji ćete danas konačno pronaći svoj vječni smiraj, opraštamo se s Vama šaljući poruku mira s nadom da će istina i pravda biti zadovoljene te da će i Vaše porodice i ovaj grad također pronaći smiraj i da će u njemu ponovo zavladati ljubav, blagostanje i sretniji život dostojan čovjeka bez obzira na njegovu vjersku ili bilo koju drugu raznolikost. Amin!

Esselamu alejkum!