Tužnu priču i sudbinu Husinskog rudara svi znamo, bila je obavezno školsko gradivo.
Priča o sudbini Šere i još hiljadu prijedorskih rudaru je još tužnija i nikada neće postati školsko gradivo……
Kako napisati i opisati život jednog običnog čovjeka, jednog od više hiljada prijedorskih očeva i rudara?
Kako opisati život čovjeka koji u svom životu preživi strahote dva rata. U jednom je ostao siroče, oca mu ubijaju Ustaše, brata Hasana odvode u logor Jasenovac, a u drugom mu Četnici ubiše osamnaest članova porodice.
Možda bi bilo i lakše i priča bi bila sretna ,rudarska, udarnička da sam priču Šerifovog života pisala prije trideset godina.
Tada je dobri pošteni insan , vrijedni Šero , bio sretan čovjek, živio je u Hambarinama na svojoj djedovini i očevini, u svojoj kući, gdje sagradi još sa svojim sinovima pored svoje još tri kuće. U istoj avliji živjela su još dva Šerina brata Hasan i Džafer, i oni su sa svojim sinovima sagradili još desetak kuća. Ograda i međa između njih nije bilo.
Šerif Ejupović Šero jednan je od više hiljada prijedorskih očeva i rudara čiji život je uništila mržnja i zlo (ne) ljudsko . Šero je rođen davne 1929 godine u Hambarinama . Kao dječak preživio je i zapamtio Drugi svijetski rat i sve nevolje i patnje koje rat može da donese. Oca Omera ubijaju Ustaše , njegovo tijelo nikad nije pronađeno, brat Hasan preživo je sve strahote Jasenovca. Brat Džafer je bio prvoborac, iz rata je izišao kao invalid od posljedica ranjavanja sa trajnim tjelesnim oštećenjem.
Šero vrijedan pošten , odgojen da bude INSAN -ČOVJEK , kao momčuljak dobrovoljno odlazi na radnu akciju u izgranju pruge Brčko -Banovići. Nakon toga ponovo se priključuje u izgranju pruge Prijedor -Ljubija za potrebe prevoza ljudi i željezne rude. Sredinom prošlog vijeka Šero ženi svoju Mejru , ženu koja mu je priličila , tiha, mirna, vrijedna i poštena. Živjeli su tiho i spokojno. Šero se zaposlio u Rudniku Tomašica, a Mejra kod kuće djecu, baštu, krave , njive ,pazila , uzgajala i kućila. Izrodiše četiri sina, Džemala,Nedžada, Senada i Irfana. Željela Mejra i djevojčicu da ima, i Allah dragi joj ispuni želju rodi dvije blizanke Senadu i Suadu.
Sreća , sloga i rahatluk stanovali su u Šerinom i Mejrinom srcu, duši i kući više od četiri decenije. Sinove poženiše, kćerke poudaše, unučići se prosuše po kući i avliji kao biseri, kako Šerini, tako , Hasanovi i Džaferovi.
Dok su uživali u svojoj sreći , spokojni ,tihi i pošteni ,mali obični ljudi , nisu ni slutili da se nad njima i nama svima navlači crni oblak zla.
Početak rata i napad na Hambarine 22.5.1992 godine bio je samo uvertira u civilizaciski sunovrat . Sve poslije što se dogodilo i na žalost još uvijek događa je najveći i najteži oblik fašizma koje Čovječanstva nije vidjelo čak ni u Drugom svijetskom ratu. Bježeći od povampirenih do jučerašnjih komšija, kamerata u noći napada , granatiranja, paljena i ubijanja Šerina familija se razbježa i rastavi za sva vremena. Spas su potražili u šumi i obližnjim selima. Doživi Šero i drugi rat u svom životu. Prvi kao dijete, a ovaj kao penzionisani rudar.
Za rat kakav je Šero zapamtio trebale su dvije vojske… sada je bila samo jedna.
To nije bila vojska to su bile “Horde zla”. To su bili naše komšije , radne kolege Šerini kamerati. Obučeni u unforme milicije , rezervista i bivše JNA samo su obilježja promjenili ,sve ostalo su zadržali.
Kućna ognjišta postaše skrovišta, topovski zvuci zamjeniše dječiji smijeh u avliji. Pola sela je već odavno popaljeno i protjerano .Dani i noći su prolazile u strahu i neizvjesnosti. . Kuće porodice Ejupović su se nalazile u zaseoku Brđani od glavne ceste Prijedor -Ljubija udaljene skoro kilometar, ako ne više. Bližio se Kurban Bajram.
Bližio se i osvanuo 11.Juni 1992 godine. Radost Bajrama zamjeni vječna tuga.
Udaljenost od glavne ceste nije spriječila zlotvore u namjeri, jer su imali nakanu da dođu.
Dođoše u Šerinu avliju komšije, radne kolege i poznanici , uniformisani naoružani, trijezni , polupijani i pijani ničim izazvani , nepozvani.
Dođoše i ubiše mu najstarijeg sina Džemala u njegovoj avliji, pucnjem u glavu, ne bude im to dosta nego ga mrtvog zapališe .Iza Džemala ostala je supruga i dvije kćerke.
Hrabri odvažni borci svoju hrabrost usmjeriše prema penzionerima Šeri i Hasanu tukli su ih kundacima , nož na vrat stavljali tražili novac i zlato. Opljačkaše i zapališe sve kuće porodice Ejupović. Nisu se obazirali na žene i malu djecu i u njih su pucali. Šerina Snaha Saida teško ranjena ostaje na cesti da leži dok joj majka Mejra iz naručja uzima dvogodišnjeg sina. Saida osta ležeći onesvješćena, dum-dum metak je pogodio u nogu i satima je krvarila. U okrilju noći pokupili su je i zapregom odvezli do bolnice. Saidina sudbina je bila u rukama ljekara u Prijedoru.
Da nisu svi ljudi isti bila je Saidina sreća.
Uspjeli su je spasiti iako je u njenom mladom tijelu ostalo samo 2 litra krvi, a rana vemo teška i velika. Nakon mjesec dana boravka Šerina snaha Saida izlazi iz bolnice i spaja se u izbjeglištvu sa svekrvom Mejrom i zaovom Suadom i svojom djecom.
Šero je spas potražio u susjedom selu Čarakovu kod kćerke Senade, to je bio samo početak izbjegličke agonije i stradanja njegove porodice. Šeru i Mejru razdirala je bol za sinom Džemalom i strah za sudbine ostalu djece .Rasuti po obližnjim selima, kod familije i prijatelja Šerina porodica je preživljavala i strepila.
Događanja koja će uslijediti od 20 do 23 . Jula 1992 godine na svijetlo dana su iznijela najmračnije zlo koje (ne) ljudi mogu da učine ljudima. Tama koju aveti zla spupstiše na sve nas prijedorčane Bošnjake i Hrvate još se nije podigla, tračak razuma kao mala svijetiljka ponekad se pokaže ,ali u oblaku tame brzo nestane.
Šerin put sa kćerkom Senadom kojoj ubijaju muža Izeta Behlića u 26 -oj godini života se nastavlja od Čarakova, Trnopolja, Travnika, Hrvatske do Holandije. Sin Senad osam mjeseci preživljava torture logora Keraterm, Omarska i Manjača .
Nedžad i Irfan su ubijeni u Bišćanima gdje su izbjegli sa porodicama. Iza Nedžada ostaje supruga sa dvije kćerke., iza Irfana ostaje supruga njihov brak je prekratko trajo nisu se uspjeli ostvariti kao roditelji .
Majka Mejra , kćerka Senada i dvoje unučadi spas su potražile kod Mejrine familije u Ćeli . Početkom 1993 godine Šerina porodica, ili bolje reći oni koji su preživjeli sastaju se i spašavaju po zemljama Europe, Amerike i Australije.
Prolazile su godine tuga , neizvjesnosti i nada da će se Nedžad, Irfan i još neko od 18 članova porodice pojaviti bila je sve teža, a nada je blijedila.
Bol je razdirala Šerinu i Mejrinu dušu, petero unučadi bile su sirote.
Bratu Džaferu ubijeni su sinovi Sakib i Seadet, Sakibovi sinovi Elvis i maloljetni Edis.
Bratu Hasanu sin Šefik. Svi iz jedne avlije u kojoj nije bilo ograda i međe i čije kuće popališe “komšije” na Bajram.
Braća Džafer i Hasan i njihove supruge umiru narednih godina u izbjeglištvu od tuge.
Srce majke Mejre nije izdržalo bol za sinovima, Džemalovu smrt i njegove ubice gledala je svojim očima, za Nedžada i Irfana je poslije nekoliko godina saznala. Želja joj je bila da. dođe na zgarište , nadala se doći će i oni , živi . Peti dan po povratku u Holandiju u aprilu 2001 umire majka Mejra u šedesetdevetoj godini.Šerino srce dobi još jednu ranu.
Tih, miran u okruženju sina Senada i kćerke Senade tugovao i nadao se…. Pomiren sa teškom sudbinom da su ubijeni, nadao se da će pronaći kako Nedžada i Irfana, tako i bratiće i njiovu djecu da ih ukopaju kao insane , da imaju mezar . Izbjegličke godine su prolazile , Šero tih ,spokojan u saburu je čekao i dočekao tužni haber da su mu posmrtni ostaci sinova pronađeni u Tomašici.
Bol je bila sad još veća i teža.
Više od četrdeset godina je radio u rudniku Tomašica, kopao rudu , razdvajao jalovinu od rude, tovario dempere . Četrdeset godina je kruh za svoju djecu zarađivao kopajući zemlju koja ih sada prekriva. Utovarao mašine koje su tjela njegove dijece vozila i kidala kao da nisu bili živa bića.
Na istom mjestu je četrdeset godina slušo i govori svojim kameratima “SRETNO”…
Znao je Šero svaki ćošak Tomašice, svaki grumen zemlje, rude, jalovine koju je iskopao, “KO ” je kojom mašinama rukovao.
Pitao sam sebe kako RUDAR , RUDARU može toliko zlo da uradi i više od dvije decenije šuti, kao da se ništa nije dogodilo????
Za Šeru i još hiljadu prijedorskih RUDARA očeva i sinova 1992 godine i do danas više nije bilo “SREĆE”.
Dočeka Šero da ukopa sinove , bratića Sakiba i Šefika u Šehidsko mezarje preko puta svoje kuće . Nije dočeko da u mezar spusti bratića Sadeta i dva Sakibova sina Elvisa i maloljetnog Edisa.
Supruga Sakibova u dalekoj Australiji utjehu je pronašla pored kćerke i dva unuka. Čeka da svoju djecu pronađe.
Sadetova žena i djeca život su nastavili u Europi još uvijek čekaju da pronđe supruga i oca.
Prijedorski “RUDARI”su od rudnika napravili kazamate i grobnice za svoje kamerate NE Srbe. Omarska, Tomašica i Rudnik Ljubija postaše najveća stratišta i najveće grobnice u Europi poslije Drugog Svijetskog rata.
Proživi dobri insan Šero skoro čitavo stoljeće na ovom nepravednom Svijetu, u tuzi, u sreći , u siromaštvu, u bogatstvu, bez oca, bez sinova, i čistog obraza ostade do posljednjeg daha.
U Tomašici, Omarskoj i Rudniku Ljubija nema više RUDARA koji se zovu Šero, tamo su sada SRETNI oni koji su RUDARU ŠERI ubili 18 članova uže i šire porodice i još hiljadu RUDARA.
Šero Rudaru prijedorski Allah dragi lijepi Dzenet da ti podari pored tvojih najmiliji .
El Fatiha
Kekić Umihana 20.01.2022 godine.
