SJEĆANJE NA DRAGE LJUDE: ENVER ALAGIĆ

Piše: Midheta Delkić

Bio je 16.03.1993.god. Nas nekolicina muslimana i katolika koji su preživjeli ljeto, jesen i zimu 1992.god. i igrom slučaja nismo protjerani niti pronašli načina da nekako iziđemo iz ludila koje se desilo u našem gradu, tražili smo jedni druge da „pohvatamo“ informacije kako otići iz rođenog grada i spasiti goli život. Papiri preko crvenog krsta nisu stizali ili su stizali ali za „dobre“ pare završavali su u rukama ljudi kojima nisu namjenjeni ali su mogli poslužiti da se pređe preko granice. Biti jedan od „drugih“ bilo je svakim danom sve bezvrijednije. Zahvaljujući dvjema divnim ženama, Seni i Nafi iz Donje Puharske otkrila sam u sebi do tada nepoznat talenat za prodaju, pa sam povremeno u nedostatku finansijskih sredstava izlazila na štand na pijaci kako bih prodala neki servis šoljica za kafu, čaše ili nešto drugo iz riznice pokućstva koje sam prije toga skupljala za „naš novi dom“ i sve je neraspakovano čekalo da bude postavljeno u našoj novoj kući, ali…nije bilo suđeno. Odvajajući se od tih dragih stvari svaki put osjetila sam gubitak dijela naše tek započete sreće zvane izgradnja vlastite kuće. Nakon što bih ih prodala nekom od kupaca koji su u ovom deveratu vidjeli šansu da za „bagatelu“ dođu do prilično skupih i finih kućnih stvari priskrbila bih koju markicu za „šoping“ kod Hurinog iza Šarana. Kupovina se obično sastojala od kutije cigareta York mome suprugu, 20-ak deka sirove kafe, nekog sokića, keksića i čokoladice za moju Saru i još nekih malih stvarčica dovoljnih za „još jedan dan“. Nije se razmišljalo o više dana jer je svaka noć značilo nemati sutra, a svako novo sutra nada da će napokon doći dugo čekani dan koji je tada značio samo spas. Nismo sebi postavljali pitanja ni gdje idemo, ni kako ćemo tamo živjeti, niti išta drugo. Tako i toga prohladnog 16. martovskog dana, na biciklu kojega se još uvijek sa nostalgijom sjećam jer mi je te godine bio najbolji drug, spustila sam se do zelene pijace na Pećanima. Ne da prodam još neku preostalu stvar iz riznice zvane „naš dom“, već da još jednom vidim one koji ostaju i dalje ovdje. I taj dan, baš kada sam se opraštala sa rahmetli Feridom iz Starog grada, rođenoj u mahali moga djetinjstva, kćerci rahmetli Osmana i Azeme Kadirić koja je još uvijek imala štand na pijaci, naišao je moj nekadašnji nastavnik fizičkog vaspitanja. Moj razrednik u sedmom i osmom razredu, jedna predivna insanska duša koju smo svi voljeli dok smo isli u školu „Bratstvo-jedinstvo“ na Hambarinama. Enver Alagić. Legenda od nastavnika. Nikada neću zaboraviti taj dan, jer riječi koje mi je uputio nakon što sam mu rekla da sutra odlazimo preko Gradiške za Hrvatsku bile su vapaj. Znala sam taj osjećaj kada vam neko od dragih i poznatih ljudi kaže da odlazi a vi ostajete i ne znate šta da mislite osim da se osjećate sve praznije i usamljenije. Osjećate kao da vas svi napuštaju i izdaju i čak se pomalo ljutite na njih iako i sami tražite način da pobjegnete negdje gdje ćete se nakon ružnog sna probuditi kao čovjek. Bila sam odličan učenik i predsjednik svoje odjeljenske zajednice u tadašnjoj školi „Bratstva i jedinstva“, uvijek malo glasnija od prosjeka, uvijek buntovnik i borac za neka prava, pa me je tada često, uz osmjeh svojstven njemu, moj razrednik kritikovao i govorio mi kako će mi moj jezik glavu otkinuti. Ali i sam je bio takav pa me je valjda zbog toga uvijek podržavao i sa simpatijama gledao na moje ponašanje. Učio nas je da volimo druge, da volimo sebe i svoje tijelo i koliko je važan tjelesni odgoj za nas. S ljubavlju nas je podučavao fizičkim aktivnostima i treninzima, a naš 7. i 8. F razred volio je iznad svega. U najvećoj ljutnji zbog posljednjeg mjesta u disciplini razreda u školi znao je reći:“Grozni ste, ali ja vas opet volim“ i nakon toga izmamio bi osmjeh nama, tada bezazlenim bićima željnim skakanja i svega što mladost samo traži. Njegove zadnje riječi upućene meni bile su: „Sretno! I zapamti samo: Alagić Enver 47 i Alagić Emina 52“. Bile su to godine njegovog rođenja i rođenja njegove supruge. A da zapamtim značilo je da kada odem tamo negdje i njima pošaljem papire za izlazak iz logora u kojem su se nalazili oni koji su ostali. Sutradan nas je jedan srpski policajac za 120 njemačkih maraka odvezao do Bosanske Gradiške gdje smo ostali četiri dana i tek peti dan, iz drugog pokušaja smo u pratnji Nepalskih vojnika iz UNPROFOR-a uspjeli se dokopati Novske, a zatim Zagreba i dobrih prijatelja koji su nas primili kod sebe da čekamo papire za Njemačku. Nisam zaboravila na nastavnikove riječi, one su mi svako malo parale uši ali trajalo je skoro dva mjeseca dok smo se dokopali Njemačke kada sam svome rahmetli ocu ispričala da me je to na rastanku nastavnik zamolio. Otac mi je obećao vidjeti ima li načina da preko nekoga izganja papire za njih dvoje. Međutim, zlo je tada pobijedilo dobrotu, zli ljudi su bili brži i prije nego sam bila u prilici da pomognem saznajem da je moj nastavnik 31.05.1993.god. noć uoči Bajrama izveden iz svoga doma na Urijama i odveden u policijsku stanicu na Urije a odatle u nepoznato odakle se nikada nije vratio. Do danas nije pronađen. Pretpostavlja se da je sa grupom od nekoliko ljudi odveden u Crnu dolinu i da je tamo pogubljen. Njegove kosti još nisu sahranjene onako kako to ljudskom biću priliči. Njegov je život bio dostojanstven i pošten i svi koji su ga poznavali o njemu svjedoče samo najljepše. Tako i ova moja priča svjedoči da ljudi poput nastavnika Envera nisu zaboravljeni i da će dok živimo mi živjeti i oni u našim sjećanjima. Molim Boga da mu podari najljepše odaje u džennetu a sve vas koji čitate ovu priču molim da proučite jednu Fatihu pred njegovu dušu. Neka mu je laka crna bosanska zemlja!