VIJESTI.BA: Prije tri godine objavili ste knjigu pod naslovom ” Genocid u Prijedoru”. Provostepena presuda Radovanu Karadžiću nije ratna dešavanja u Prijedoru okvalificirala kao genocid. Genocidnu namjeru kao takvu jako je teško dokazati, međutim tu su genocidne posljedice koje uvijek govore više od namjere. Kako Vi kao historičar gledate na presudu Radovanu Karadžiću a koja se tiče Prijedora?
MEDIĆ: Genocidna namjera iznesena je 12. maja 1992. godine na šesnaestom zasjedanju Skupštine samoproglašene Srpske republike Bosne i Hercegovine kada je Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik “Srpske republike” iznio šest strateških ciljeva bosanskih Srba. Analizirajući tih šest strateških ciljeva i komparirajući sa današnjim stanjem u Bosni i Hercegovini, možemo zaključiti da su srpske vojne, političke i policijske strukture genocidom nad Bošnjacima i agresijom na Bosnu i Hercegovini realizirali pet od šest strateških ciljeva.
Za historičare sudske presude predstavljaju izvor koji je svakako podložan analizi. Sudski predmeti se mogu posmatrati sa više aspekata. U slučaju predmeta protiv Radovana Karadžića neminovno je navesti da najveća masovna grobnica “Tomašica” nije uvrštena u taj predmet. Tu možemo i analizirati selekciju svjedoka tužilaštva ili pitanje razloga odvajanja tačaka optužnice za genocid u Srebrenici od genocida u drugih sedam opština. Dakle, ishodi određenih predmeta zavise od načina prezentovanja dokaza koje iznesu tužilaštvo ili odbrana, ali i optužnice na osnovu koje se tereti optuženi. Kakogod, konačan sud o svim događajima donijet će historija kao nauka i tu lično vidim mogućnost drugačijeg pristupa prema ovoj tematici.
VIJESTI.BA: Posljednjih dana bilo je dosta govora o tome kako je “Kozarski vijesnik” odbio objaviti jedan oglas koji bi se ticao odavanja počasti i sjećanja na ubijenu djecu Prijedora. Pomenuti list ima dugogodišnju historiju, prošao je put od antifašističkog do fašističkog glasila. Koliko su lokalni mediji svojom propagandom doprinijeli stradanju prijedorskih Bošnjaka i Hrvata?
MEDIĆ: List “Kozarski vjesnik” doživio je svoju transformaciju od antifašističkog, projugoslovenskog glasila do glasila genocidne politike početkom 1990-ih godina. “Kozarski vjesnik”, odnosno njegovi novinari bili su među vodećim raspirivačima mržnje 1992. godine. Pisanje zasnovano na nevjerovatnim lažima o mnogim građanima Prijedora nesrpske nacionalnosti bila je, možemo to slobodno reći, smrtna presuda tim građanima. Poražavajuće je da se sudovi takvim novinarima nikada ozbiljnije nisu pozabavili.
Posljednji događaji, odnosno odbijanje da taj list objavi spisak 102 ubijene djece, govori nam da ovaj list vjerno njeguje tekovine transformacije s početka 1990-ih. Razlozi takvog odbijanja leži u činjenici da se ne radi o srpskoj djeci. Da apsurd bude još veći, možda bi toliki broj ubijene djece zauzeo toliko prostora da bi se sličice prijedorskih maturanata pomalo gurnule u sjenu. Imitatorima Gebelsa i tako nešto može da bude validan argument.
VIJESTI.BA: Da li sa jedne strane zabrana dizanja spomenika ubijenoj djeci Prijedora, i sa druge strane dizanje spomenika u dvorištima škola, ljudima koji su odgovorni za najbrutalnija mučenja i ubistva, govore koliko su zvanični politički pozivi na pomirenja isprazne priče, jer i sam taj odnos prema spomenicima je duboko politički stav. Nije li preudslov pomirenja da se stvari počmu kreteti u drugom smjeru na tom nivou?
MEDIĆ: Pitanje podizanja spomen-obilježja zasnovano je na političkoj volji vladajućih struktura. Očigledno je da toj strukturi nije u političkom interesu da podrži inicijativu za podizanje spomen-obilježja ubijenoj djeci u Prijedoru. Ista vlast se nije pobunila kada je u prostorijama nekadašnjeg koncentracionog logora “Trnopolje” prije nekoliko mjeseci otvorena spomen-soba palim srpskim borcima. Nije se oglasila ni o podignutom spomeniku u obliku dvoglavog orla palim srpskim borcima unutar kompleksa tog logora.
Navest ću još jedan primjer. U Prijedoru imate spomenik Radenku Đapi na kojem piše da je “ubijen od strane muslimanskih ekstremista”. S jedne strane podižu se spomen-obilježja bez obzira što o tom pitanju nikada nije pokrenuta optužnica niti je dokazano ko je ustvari počinitelj ubistva, a s druge strane se ne dozvoljava podizanje spomen-obilježja za dokazane stvari u koje niko ozbiljan ne može posumnjati. Takav je slučaj i sa pitanjem podizanja spomen-obilježja žrtvama koncentracionog logora “Omarska”.
VIJESTI.BA: Iako ne postoji kolektivna nevinost, iako su zločni postojali na svim stranama ( ali ne i genocidi) činjenica je da su Bošnjaci najveća žrtva proteklog rata. Bošnjačka politika često je znala eksploatisati tu činjenicu a da je sasvim malo uradila po pitanju podrške povratnicima. S druge strane, zbog same te činjenice, to jeste stalnog stavljanja Bošnjaka od strane bošnjačke politike u kontekst žrtve, više u svome partikularnom interesu nego u interesu Bošnjaka, dešava se da od strane onih koji negiraju genocid nad Bošnjacima, izvrću karakter rata, to da taj narativ se odbacuje kao smišljena politička fraza, što je opasna manipulacija. Kako se tome suprostaviti, na koji način, politički, intelektualno ili?
MEDIĆ: Tačno je da su zločini počinjeni na svim stranama, ali je genocid kao najteži oblik zločina protiv čovječnosti izvršen nad Bošnjacima. Statistički pokazatelji izvršenih zločina nam pokazuju da su Bošnjaci najveće žrtve raspada Jugoslavije i posljedica tog raspada. To su nepobitne i utvrđene činjenice. Dakle, istinom o tome se mora suprotstaviti svim negatorima i relativizatorima svih oblika zločina.
Kada kažem da su Bošnjaci najveće žrtve i posljedica raspada Jugoslavije, tu prvenstveno mislim na njihov položaj u RS gdje su izloženi raznim oblicima diskriminacije. Uskraćuju im se ljudska prava (od zapošljavanja, prava na maternji jezik do odnosa prema kulturi sjećanja) što bi moglo dovesti do napuštanja bošnjačkih povratnika manjeg entiteta. Jedino političkim sredstvima uz raspoložive mehanizme se tome može stati u kraj. Da li će uistinu se nešto uraditi na tom polju, pokazat će neko buduće vrijeme. Nastavili se dosadašnja praksa, svi politički faktori bit će odgovorni ukoliko se dovrši i posljednja faza “etničkog čišćenja”. Svi faktori – bez obzira na nacionalnu pripadnost i političko opredjeljenje.
VIJESTI.BA: Sutra je Dan bijelih traka koji se u posljednjih nekoliko godina tradicionalno obilježava. Kakva je danas situacija u Prijedoru? Primjećujete li određene pomake kod građanstva u Prijedoru, na nivou svijesti o postojanosti zločina koji se trebaju osuditi. Da li je u historijskom smislu otklon od dvadeset i jednu godinu nakon završetka rata dovoljan da se na ratna zbivanja pogleda drugačije ili vrijeme još treba čini svoje?
MEDIĆ:Ako je to bitno naglasiti, na obilježavanju “Dana bijelih traka” među organizatorima imamo osobe različitih nacionalnosti. To nam govori o određenim pomacima prema onome što nazivamo “suočavanje sa prošlošću”, barem kada je riječ o Prijedoru. Međutim, šta je sa ostalima koji žive u gradu koji broji skoro 100.000 stanovnika? Primjetna je pasivnost prema tim pitanjima. Mene lično najviše iznenađuje pasivnost onih prijedorskih Srba koji su se družili sa nekima od ovih 102 djece. Nije valjda da imaju opravdanje za njihove ubice ili su i oni povjerovali onoj propagandi koja je njihove drugove odvela u smrt?
Ako imamo utvrđene činjenice, tu vremenska distanca ne igra neku bitniju ulogu. Nažalost, uprkos nekim pozitivnim primjerima, očigledno je da bosanskohercegovačko društvo još uvijek nije spremno da se suoči sa istinom iz nama bliske prošlosti. Ipak, duboko vjerujem da će neka nova saznanja, neke nove generacije biti u stanju da promijene takav odnos.
Razgovarao: Nihad Hebibović
(Vijesti.ba)
