Danas se obilježava Svjetski dan učitelja. Prosvjetni radnici su jedinstveni u ocjeni da je ovo posao koji se voli iako je sve više izazova kada je riječ o ovoj profesiji. Svjetski dan učitelja je proglasio UNESCO 1994. godine, naglašavajući isti datum 1996. kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja i obilježava se u više od stotinu zemalja.
Prilika je ovo da se naglasi važnost rada učitelja i njihovog utjecaja na generacije koje dolaze ali i samog obrazovanja.
Raja na Mataruškom Brdu može biti ponosna što u svojoj sredini ima bračni par Ljumanović. Selmir je rodom iz Lipnice kod Tuzle, a zvanje profesora geografije stekao je na Univerzitetu u Tuzli gdje je njegova supruga Mirela diplomirala bosanski jezik i književnost. Dragi Bog je htio da se upoznaju u jednoj školi u Srebreniku tokom, Mirelinom rodnom gradu, tokom pripravničkog staža. Tako je počela zajednička priča “prosvjetnog” bračnog para Ljumanović. Preselili su u Cazin gdje je Selmir dobio posao profesora geografije, ali te sreće nije bila Mirela koja je narednih pet godina konkurisala u preko 100 škola, ali bez uspjeha. 
Nakon što je njihov život uljepšao Tarik, Mirela je gotovo izgubila nadu da će doći do posla. Kada se najmanje nadala, ukazala se prilka u Hambarinama. Tako je postala nastavnica bosanskog jezika, a kada je ostao bez pola norme u Cazinu, Selmir se pridružio Mireli u Hambarinama i počeo raditi za Humanitarnu organizaciju “Humano Brdo” i dječiju biblioteku. 
U narednom periodu značajnu pažnju posvećuju humanitarnom radu, vode djecu na izlete širom BiH koja se u Hambarinama druže sa piscima Šimom Ešićem, Muhidinom Šarićem,… Dakle, njihov život je profesionalno, ali i van škole usko vezan za đake. Sin Tarik je potpuno ovisan o tuđoj pomoći, što njihovu ovozemaljsku misiju čini složenijom, ali aktivizam ne ispašta zbog porodičnih obaveza.
Riječ je o akademski obrazovanim ljudima koji nisu podobni, pa je i put do pune norme i ugovora o radu jako otežan. Selmir radi u dvije škole u kojima ima 5 časova. Tri časa radi u Federaciji BiH, a dva u drugom bosanskohercegovačkom entitetu. Mirela Ljumanović naglašava da je iza njih više od deset godina lijepog života u Hambarinama, ali da život prosvjetnog radnika u BiH nosi mnogo izazova.
“Mislila sam da sam rođena da budem poznata spisateljica, kasnije sam se pomirila sa sudbinom da ću raditi kao profesorica, ali sam mislila da samo mene čekaju da diplomiram i u svakoj školi će jedva čekati da me prime. To se nije desilo, te je uslijedilo veliko razočaranje. Kada sam dobila pisao na Hambarinama na neodređeno, mislila sam da sanjam. Jedva sam čekala da potpišem ugovor i da počnem da radim. Na dan potpisivanja ugovora sam zamolila sekretara samo da mi pokaže gdje piše “neodređeno”, jer nisam imala vremena da čitam sve. To mi je bilo kao da sam dobila glavnu premiju na lutriji. I dan- danas radim sa velkim žarom. Volim svoj posao. Volim djecu i rad s njima. Oni znaju čovjeka i nasmijati i rastužiti. Lijepo mi je sa mojim kolegama i kolegicama. Baš uživam na poslu”, ističe Mirela te dodaje da Ljumanovići ostaju na Hambarinama.
Kada god bi prolazili kroz Prijedor, idući iz Tuzle u Cazin ili obrnuto, Mirela je govorila: “Eh, da smo se bar ovdje smjestili. Kako smo samo daleko”? Ono što posebno treba naglasiti je činjenica da su Mirela i Selmir jako aktivni u zajednici, te da to prepoznaju ljudi Mataruškog Brda.
Uz iskrene čestitke povodom Svjetskog dana učitelja, veliko hvala za svaki trun dobra koji su uradili u interesu šire društvene zajednice.
Senudin Safić /Mojprijedor.com
