Na suđenju za zločine počinjene na području Prijedora, svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine govorio je o pretresima kod Ljubije i obližnjih sela 1992. godine, navodeći da je na čelu Kriznog štaba u Ljubiji bio optuženi Slobodan Taranjac.
Zaštićeni svjedok S-10 kazao je da je od 16. juna 1992. bio angažovan u policiji u Ljubiji. Osim Taranjca, koji je bio na čelu Kriznog štaba, njegovi članovi bili su komandant Ljubijskog bataljona Rade Bilbija, njegov zamjenik Miodrag Glušac i drugi, rekao je svjedok, dodavši da je na sastanke povremeno odlazio i komandir Stanice policije Dane Bajić.
Nakon što mu je Odbrana predočila raniji iskaz, S-10 je kazao da ne zna da li je Glušac formalno bio član Kriznog štaba, ali da ga je viđao s Taranjcem i Bilbijom.
Svjedok je ispričao kako su od Bajića dobili zadatak da idu u pretres u Ljubiji. Naveo je da je policajcima rekao da ne ulaze u stanove. Tužilac Izet Odobašić podsjetio je svjedoka da je u istrazi naveo kako su u pretres išli po naređenju Bajića i Kriznog štaba.
“To sam pretpostavljao, jer je Dane išao na sastanke”, kazao je S-10.
Ispričao je da su u ljeto 1992. išli u pretres Hambarina, Rakovčana i Rizvanovića. Naveo je da su se okupili u domu u Ljeskarama, gdje je rečeno da se ide u čišćenje i da se mora obaviti za dan.
“Zadatak je bio da pretresemo kuće i uzmemo oružje”, rekao je svjedok, dodavši da je on s policijom krenuo jednom stranom ceste, a da je vojska išla drugom.
Svjedok je kazao da je kod džamije u Rizvanovićima vidio grupu ljudi kod ograde, kao i vojnike s čarapama na glavama.
S-10 je kazao da su u jednoj kući bili nepokretni otac i sin starosti između 14 i 16 godina. Ispričao je kako je sinu rekao da mu se popne na ramena i sakrije u gornji dio kuće, jer je mislio da bi mogao naići neko od paravojske. Svjedok je kasnije čuo da je otac preminuo u bolnici, a da je sin otišao za Travnik i da je izvršio samoubistvo.
On je kazao da je kod Doma u Rizvanovićima vidio autobuse u kojima su bili civili i da je otišao da pozove sina od poznanika koji je stajao u blizini, te da su obojica uspjeli pobjeći.
Svjedok je rekao da policija tog dana nije pronašla oružje.
Za učešće u nezakonitom zarobljavanju i zatvaranju 120 muškaraca – koji su bili u Domu u Miskoj Glavi, a potom na stadionu u Ljubiji – te njihovom mučenju i ubistvima počinjenim krajem jula 1992. godine, optuženi su Slobodan Taranjac, Miodrag Glušac, Ranko Babić, Ranko Došenović, Zdravko Panić, Trivo i Milan Vukić, Slobodan Knežević i Milorad Obradović.
Prema optužnici, Taranjac je bio predsjednik Kriznog štaba u Ljubiji, Glušac zamjenik komandanta 6. ljubijskog bataljona Vojske Republike Srpske (VRS), Došenović pomoćnik komandanta bataljona za bezbjednost, a ostali pripadnici čete iz Miske Glave, odnosno vojne i civilne policije.
Na pitanje Odbrane, S-10 je kazao da, kada je došao u Ljubiju, nije vidio popaljene ni srušene kuće, kao i da nije čuo da je bilo ubistava i drugih zločina. On se složio s optuženim Taranjcem da je bošnjačko stanovništvo u Donjoj Ljubiji normalno živjelo. Rekao je da je poicija obilazila ta sela i da nije bilo žalbi.
Braniteljici Tatjani Savić potvrdio je da je optuženog Obradovića u ljeto 1992. vozio u psihijatrijsku bolnicu. Tvrdnju tužioca da je na taj način optuženi htio da izbjegne ratište, svjedok je djelimično potvrdio.
“To je tačno 50 posto, a 50 posto je bio bolestan, rastrešen”, kazao je S-10.
Suđenje se nastavlja 23. maja.
Marija Taušan/Detektor
