Autori kultnog filma “Remake”, scenarista Zlatko Topčić i reditelj Dino Mustafić, nakon skoro dvije decenije, ponovo će sarađivati na filmskom setu.
Zlatko Topčić
Topčić je napisao scenarij koji govori o Prijedoru i užasima kroz koje je taj grad prošao u ratnim godinama. Simbolično, scenarij je nazvao “Traka“, a da li će i film zadržati isti naslov, još uvijek nije poznato, kao što se ne zna ni ko će igrati u filmu ili kada će početi snimanje.
Film je u procesu realizacije…
Nakon filma “Remake” za koji mnogi kažu da je najbolja, i najvjerodostojnije ispričana ratna priča o BiH, sa Dinom Mustafićem pripremate novi film. Opet je tema rat.
Rat je presudno obilježio naše živote i sasvim je prirodno naša tema. Vrlo su mi licemjerne primjedbe kako nam više ne trebaju filmovi o ratu protiv Bosne 92-95. Nismo, zapravo čestito ni načeli tu temu, koja, naravno, ne treba biti jedina pored toliko koje ih nanosi društvo u tranziciji, ali ni jedina koja će biti anatemisana. Stvar je, dakako, načina kako joj se pristupa. U svakoj umjetnosti je važnije ono “kako” nego ono “šta”. Maksimalne ocjene koje je scenarij “Traka” dobio od žirija Fondacije za kinematografiju, ohrabrio nas je da smo na dobrom putu i da smo našli ugao gledanja koji će, bez obzira na temu, biti filmski atraktivan i uzbudljiv. Ne zanima nas pucnjava ni sva ta “pornografija zločina”, svi ti bestijalni načini mučenja i ubijanja… Trend je da uz film idu i mini serije, to je naprosto produkcijski racionalno a ne predstavlja nikakav umjetnički kompromis, tako da će uz film “Trake” vjerovatno ići i mini serija od pet epizoda.
Govorit ćete o Prijedoru, gradu koji je doživio genocid, koji nikada nije priznat. Koliko je zbog ove činjenice za Vas izazovno pričati prijedorsku ratnu priču?
U Prijedoru se, nakon genocida u Srebrenici, možda na najbrutalniji i najotvoreniji način iskazuje fašistička ideologija velikosrpske agresije, očitovana ne samo kroz preko 3.000 ubijenih Prijedorčana, koncentracione logore Omarska, Trnopolje, Manjača, sekundarne i tercijalne masovne grobnica poput Tomašice što je novum u zločinačkoj praksi – ni nacisti, naime, nisu prekopavali kosti ni rasipali ih na više mjesta u prečniku od sto kilometara – nego i na simboličkoj ravni prvi put nakon Drugog svjetskog rata Evropa se suočava s fenomenom fizičkog označavanja ugrožene populacije, bijelim trakama koje je nesrpsko stanovništvo u Prijedoru moralo nositi na rukavu, poput Jevreja u nacističkoj Njemačkoj. U Prijedoru je na djelu bio elitocid, vidljivije nego igdje, jer su organizirano pobijeni brojni ljekari, inženjeri, advokati, profesori… s jasnom namjerom da se Bošnjaci i Hrvati na tom području obezglave.
Mislite da će svijet, nakon što film bude snimljen, shvatiti svoje propuste, i da će istina doći za one kojih više nema, a i one koji skupljaju njihove kosti?
Neće svijet nakon gledanja “Traka” shvatiti svoje propuste, niti će se pokajati, kao što nije shvatio besmislenost rata nakon tolikih umjetničkih djela. Ne gajimo takve iluzije, ne stavljamo na leđa teret koji nećemo moći ponijeti. Svijet će ostati takav kakav jeste otkad se mjeri vrijeme: licemjeran, sebičan i na strani jačeg jer teško onom ko računa na njegovo milosrđe. Tu smo lekciju naučili. Besmislene su benevolentne i blesave bošnjačke dileme o oprostu i zaboravu, jer svojim sjećanjima, srećom, ne upravljaju a oprost od njih ni ne traže oni koji se zločinom uzdižu i hvale.
Kako ste se pripremali za ovaj scenarij, koliko pisac prije nego se upusti u pisanje provede vremena u istraživanju?
Filmski projekat “Trake” nema namjeru učestvovati u propagandnom ratu i revizionizmu, niti ima namjeru reći sve o genocidu u Prijedoru, jer je to nemoguće, nego želi na umjetnički relevantan način, kroz pojedinačna stradanja, – između ostalih, legendarnog dr. Ese Sadikovića i Slavka Ećimovića, također heroja i vođe Kurevske čete koja je pokušala osloboditi Prijedor – ispričati jednu od bezbroj prijedorskih priča, po nečemu univerzalnu da može predstavljati sve one koje, nažalost, nikada neće biti ispričane a koje u sebi nosi svaki Prijedorčanin. Njima je posvećen ovaj film, i onima čije su kosti rasute po sekundarnim i tercijarnim grobnicama, ali i svim Prijedorčanima poput polena rasutim po svijetu, koji u srcu nose porodične tragedije koje također zaslužuju da budu filmske priče. Zapravo, ključna tema filma jeste sudbinsko pitanje sadržano u lonlineu filma, od čijeg odgovora zavisi budućnost ove zemlje: “Kako da pod krovom iste kuće žive neokajana zlodjela i njihov nezaborav? Jesu li svi mostovi porušeni ili ljubav, rođena uprkos svemu i prekaljena na najvećim iskušenjima, ipak daje novu šansu?” Pisanju scenarija su prethodili razgovori s logorašima, čitanje njihovih knjiga, gledanje dokumentarnih filmova… sve je to od koristi, ali sama osnovna priča i glavni likovi su fikcija. Otkad se čulo u javnosti stižu znakovi podrške, prije svega Prijedorčana – čije smo ratne muke i podvige u svojoj sarajevocentričnosti zaboravili – a gotovo su dirljivi načini na koji hoće da pomognu – poput gospođe koja nam nudi šezdesetmetarsku traku s jastučićima na kojima su izvezena imena 102 ubijene prijedorske djece.
Da li ste se referirali na priču koja se stvarno dogodila (stvarne likove), a kroz koju ćete ispričati prijedorsku tragediju. Koliko ima realnog, a koliko fiktivnog?
Ovaj film, kao ni umjetnost uopće, nema “svrhu” ni da zavađa, niti da pomiruje pojedince ili narode, nego hoće samo da na umjetnički način ispriča jednu priču, jednu od desetina hiljada koje zaslužuju da budu ispričane. Glavni likovi i osnovna radnja filma su fikcija smještena u tačan historijski kontekst. Želimo ispričati malu a važnu priču, zanimljivu, gledljivu i tačnu.
