TRAZITE SVOJA PRAVA! NASA PRAVA!

Piše: Midheta Delkić
Zamoli me jedan prijatelj iz Sarajeva da mu izvadim kopije diploma o zavrsenom prvom i drugom razredu gimnazije u Prijedoru 1989.i 1990.god.za njegovu snahu koja je rodom iz Hambarina. Iako u stresu zbog tada aktuelnih poplava te humanitarne pomoci koju smo tih dana raspodjeljivali ipak odem do gimnazije i ljubazno pokucam na vrata sekretara. Zenska osoba, cini mi se nekih cetrdesetak godina (mozda koju manje ili koju vise) me doceka i kad joj dadoh kopije diploma iz 1993.god. na kojima samo pise republika srpska upita me zasto trazi kopije kad ih vec ima. Odgovorih da joj ne priznaju te diplome u Njemackoj jer su iz 93 i nisu validne, a ona drsko poce o entitetima i o tome zasto je problem kad je entitet republika srpska legalan. Rekoh da znam kako je nastao taj entitet i u kojoj drzavi zivim, te da stvarno nemam vremena slusati njeno politicko predavanje i da samo zelim validan dokumenat sa regularnim memorandumom. Ona tada jos drskije odgovori da ce isti takav ponovo izdati nasto ja opet rekoh da mi to ako moze napise pismeno. Uvrijedena, sad jos smjelija rece da nece i da joj ja necu govoriti sta ce i kako raditi. Tad i ja malo pojaca ton pa joj rekoh da cu onda morati do grada (opstine) Prijedor te tamo potraziti pomoc. Tad mi rece da s njima grad Prijedor nema nista te da su oni javna ustanova. Ja se zacudih i rekoh da mi je poznato da je gimnazija budzetski korisnik grada Prijedora i nelogican je njen odgovor. U kancelariji je sjedila od pocetka mog ulaska jos jedna gospoda koja je ocigledno i sama uposlenik gimnazije pa, vjerovatno vidjevsi da je njena kolegica ipak pretjerala a vjerovatno i pogledavsi kopiju diploma iz 93 na cirilici pomisli da je mozda problem u tome pa rece kolegici da na kopiji nema njihovog grba a meni ljubazno da mi mogu izdati novi cak i na latinicu. Medutim sekretarica se na to razbjesni, potvrdi da imaju oba pisma ali da ce “gospodi” to jest mojoj malenkosti izdati na cirilicu. E tad me stvarno uhvati skropac i ja pokazoh svoga horoskopskog znaka pravu stranu. Postadoh lav koji se bori! Za svoja prava i svoje mjesto u svom gradu. Ne volim da neko govori u moje ime, nikad to nisam voljela. Ne volim nepravdu, niti diskriminaciju! A ocigledno je gospoda htjela da me ponizi. Rekoh povisenim tonom, puna ponosa, da sam Bosnjakinja, da sam se u ovom gradu rodila daleko prije 92, te da sam se vratila da zivim kao covjek a ne iciji rob. Ona tada uze neki papir i rece da popunim zahtjev i pruzi ga ali na cirilicnom pismu. Uzbudena rekoh da sada zahtjevam zahtjev na latinicu iako odlicno i dan-danas pisem i citam cirilicno pismo koje mi je cakstovise za vrijeme skolovanja bilo omiljeno i sluzila sam se njime bolje nego mnogi Srbi. Rece da nema a ja odgovorih da sad bas hocu. Tada se umijesa ljubazna gospoda i rece da u momentu nemaju, te me zamoli da radi moje zurbe popunim a oni ce izdati na latinicu trazeni dokumenat. Popunih zahtjev zaista uzbudena. Ruke su mi se tresle a taj osjecaj da te neko zeli poniziti i pokazati ti da si neko sa manje vrijednosti probudio je u meni jednog strasnog borca. Predala sam zahtjev i uz njega prilog kopije duplikata iz 93. Sekretarica rece da ce biti gotovo u ponedeljak ili utorak te da ce me pozvati i obavijestiti. Kako sam u srijedu trebala za Sarajevo a ona nije zvala ni u utorak do 12 sati, pozvah je telefonski te rekoh da zelim do kraja radnog vremena dokumente kako bi ih sutra urucila prijatelju. Nakon 2 sata nazva i rece da dodem jer su kopije gotove. Isti dan kad sam predala zahtjev sjela sam i napisala zalbu na rad sekretara i upit o tome kakva je zakonska regulativa o obrascima i imam li pravo da trazim na latinicnom pismu, kao i da li skola mora imati obrasce na oba pisma. Odlucila sam ga predati na protokol kod sekretarice nakon sto dobijem trazene diplome, kao i poslati na grad Prijedor i Ministarstvo prosvjete i kulture republike srpske. Ulazeci u kancelariju sekretarica me doceka sa povelikim osmjehom na licu koji mi ovaj put nije znacio nista. Sasvim sluzbeno i rezervisano izmirih obavezne takse te tada zamolih da mi protokolise moju zalbu sto ona uradi bez rijeci. I ja bez rijeci predadoh i ne pokusavajuci se opravdavati za svoj cin. Dobivsi pecat na moj primjerak izidoh bez rijeci.
U sebi sam pitala Boga zasto su ovi ljudi takvi? Zar i pored ovolike prirodne katastrofe njihovo srce nije smeksalo i neki su puni mrznje i dalje?
Danas sam dobila odgovor i evo zelim ga podijeliti s vama.
TRAZITE SVOJA PRAVA! NASA PRAVA! Ne vjerujem da ovaj grad vole drugi vise nego mi Bosnjaci. I pored tolikog zlocina nad nama mi smo se vratili jer ga volimo, jer je nas! Ali on je i svih drugih koji ga vole! Ima za sve nas mjesta! Ali za ovakve radnike ne bi trebalo biti mjesta ni u jednoj instituciji bez obzira koje je nacionalnosti. Nasi politicki predstavnici nista ne cine za nasa prava. Mi smo i dalje gradani drugog reda zahvaljujuci njihovom neradu i bojazni za fotelju i honorare koje primaju i privilegije koje uzivaju. Oni su poltroni! Ali sta mi cinimo kao obicni ljudi? Cinimo li ista da se to promijeni???
Molim Boga da nama Bosnjacima podari mlade i perspektivne politicke vode a tako i Srbima, Hrvatima i ostalima pa da nam medusobni zivot postane zaista suzivot jer nam je to sudbina i bogatstvo a nikako kazna. Amin!