Da li je pravda u ovom slučaju žrtvovana zbog političkih kompromisa ili manjkavih optužnica, ili se svjesno zaobilazila istina o planiranom istrebljenju nesrpskog stanovništva?
O tim i drugim pitanjima razgovarali smo s Jasminom Medićem, doktorom historijskih nauka i naučnim saradnikom u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, koji godinama istražuje zločine počinjene na području Prijedora.
U intervjuu za naš portal govori o ključnim ljudima iz lokalnih struktura vlasti i vojske koji nikada nisu procesuirani, mogućnosti da se zloglasna Bijela kuća pretvori u memorijalni centar, ali i o tome zašto Prijedor i danas ostaje grad u kojem se, uprkos tolikim presudama za ratne zločine, uporno izbjegava istina.
Iako je u Prijedoru ubijeno više od 3.000 civila, mahom Bošnjaka, međunarodne presude nisu ovaj zločin označile kao genocid. Da li je to rezultat kalkulacija u Haškom tribunalu ali i svjesnog relativiziranja uloge prijedorskih Srba u planiranju i izvršenju tih zločina, s obzirom na to koliko je presuđenih zločinaca u Prijedoru?
Lično smatram da je problem što Radmilo Zeljaja i Vladimir Arsić (komandant i načelnik štaba 43. prijedorske motorizovane brigade VRS) nisu nikada procesuirani pred Haaškim tribunalom. Milan Kovačević (predsjednik Izvršnog vijeća opštine Prijedor) umro je početkom procesa u Tribunalu, a Simo Drljača (načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor) poginuo nakon što se opirao hapšenju 1997. godine. Ta četiri čovjeka su, uz Milomira Stakića, bili glavni organizatori svega onoga što je počinjeno u Prijedoru. Da im je suđeno, uvjeren sam da bismo imali i presudu za genocid. Ne treba zanemariti ni činjenicu da su u toku suđenja umrli Momir Talić (komandant 1. krajiškog korpusa VRS) i Slobodan Milošević. Ne treba ni nekoliko drugih činjenica, a to su da su u “međupresudi” Miloševiću 2004. godine zločini u Prijedoru okarakterizirani kao genocid. Također, imamo i presudu za genocid Dragana Opačiću iz 1995. godine pred Višim sudom u Sarajevu.
Uprkos navedenom, smatram da istražnim organima Zeljaja i Arsić moraju biti prioritet.
Jasmin Medić
Da li promjena vlasništva nad rudarskim kompleksom Omarska, dolazak domaćih biznismena Pavlovića i Hamzića, otvara novu priliku da se Bijela kuća konačno pretvori u memorijalni centar, i hoće li sada, bez “stranih izgovora”, lokalne strukture konačno prestati blokirati kulturu sjećanja?
Udruženje logoraša “Kozarac” i Udruženje logoraša “Prijedor '92” sada napokon imaju priliku organizovati sastanak sa novim vlasnicima i vidjeti šta i kako u vezi toga pitanja. Nadam se da će to i uraditi. Lično ja i moje kolegice i kolege koje se bave zločinima stojimo im na raspolaganju u svako vrijeme da pomognemo. Mislim da se ovakva prilika ne smije propustiti, ako se pokaže spremnost onda sve na koncu zavisi od novih vlasnika.
Postoje podaci da su pojedini nakon rata za novac prodavali informacije o masovnim grobnicama u okolini Prijedora. Da li je sistematsko skrivanje tijela žrtava bio paralelni zločin poslije rata – da li bi se o toj trgovini šutnjom danas treba više govoriti?
Koliko sam upoznat, bilo je slučajeva da su primili novac pa slagali lokaciju ili uputili na pogrešna mjesta. Pored toga, vrijedi spomenuti da su neke masovne grobnice pronađene zahvaljujući informacijama koje su dali prijedorski Srbi i to nije tajna.
Identitet osoba koji su rekli informacije o masovnim grobicama se ne iznosi u javnost, zbog sigurnosnih razloga. Ali budući da nisam involviran u traženje nestalih, ne bih o tome mogao puno reći niti želim.
Da, i naredbodavci i direktni počinioci su, uvjeren sam u to, bili sigurni da nakon što bude ubijen i prognan toliki broj Bošnjaka i Hrvata, više ih niko neće prozivati i da neće biti predmetima istraga. Ali, naravno, prevarili su se, vjerovatno u toj svojoj aroganciji i umišljenoj superiornosti iz 1992. godine.
Danas imamo sve više mladih naučnika koji se bave Prijedorom i koji će, siguran sam, nastaviti istraživanja – i potpuni nestanak njihove arogancije. Čak mogu da kažem da oni još uvijek nisu svjesni da je narod kojem su pripremali nestanak danas u mogućnosti da sam odlučuje o svojoj sudbini.
Govorili ste da je Prijedor danas grad u kojem je pravosnažno osuđeno najviše ratnih zločinaca na svijetu. Ipak, među političkim i vjerskim predstavnicima Srba, rijetke su autentične osude tog naslijeđa. Koliko je to posljedica moralne ravnodušnosti, a koliko nastavka istog ideološkog projekta iz 1992?
Tome treba dodati da je to grad sa najvećim broj pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. Takvih je 65 i ni iz jednog grada ili opštine s prostora bivše Jugoslavije nije toliki broj osuđenih. Ako nadležni organi budu pravilno radili svoj posao taj broj će se povećati u narednom periodu. Naravno, u javnost nećemo iznositi imena koja su nam trenutno i u budućnosti u fokusu.
Stava sam da se mi uopšte ne trebamo baviti pitanjem osude političkih ili vjerskih predstavnika među Srbima. Što im davati na značaju iščekujući neko njihovo “priznanje”? Moramo samo biti svjesni toga da onog trenutka kada oni počnu osuđivati ono što je počinjeno u njihovo ime od 1992. do 1995. godine, odstupaju od ideološkog kontinuiteta koji traje od 1990-ih.
Sada je pitanje, koliko im je to politički “isplativo”. Ali to je njihov problem. Ja mislim da je nama potrebnije da govorimo o onim Srbima koji nemaju problem sa suočavanjem s prošlošću, a takvih ima.
Spominjete da postoji dokument iz 1992. koji genocid na Korićanskim stijenama imenuje tim imenom, i to unutar srpskih struktura. Kako onda objasniti da današnji politički i društveni narativi u RS-u taj zločin pokušavaju umanjiti, relativizirati ili prešutjeti – uprkos vlastitim dokumentima?
Da ne bude zabune, to je dokument Komande 22. lake pješadijske brigade 1. krajiškog korpusa VRS, op. br. 21/8, broj: 43/4 od 21. august 1992. godine u kojem potpisnik dokumenta Boško Peulić navodi da se “kolona se zaustavila na lokaciji Korićanskih stijena i da je nad muslimanskim civilima “izvršen genocid” te da su u tome učestvovale vojska i policija”.
Ne bih rekao da se niti umanjuje niti relativizira nego se prešućuje. Nije im baš ugodno kada ih suočite sa dokumentima koje su potpisivali istaknuti pripadnici Vojske ili policije RS. I nije ovo jedini dokument.
Jako je puno dokumenata u kojima se priznaju zločini, u kojima su naglašene međusobne optužbe za počinjeno… mogu čak reći da se jedan dobar fond takvih dokumenata može napraviti. No, one su nešto što itekako pomaže u istraživanju i u istragama protiv određenih pojedinaca.
