Svjedoci smo da se danas u jednom dijelu javnosti , toliko desetljeća poslije, u značajnoj mjeri negiraju počinjeni zločini u BiH u periodu 1992.-1995. Kao čovjeku jako mi je teško povjerovati da se može tako gledati na patnje onih što su ostali bez porodica.
U našem komšiluku žive svjedoci stravičnih zločina, ali i oni što ismijavanjem i lažima odobravaju ubistva i masovne grobnice. Pravosnažne presude međunarodnog i domaćih sudova se ignorišu. Na širem području prijedorske opštine su počinjeni zločini od kojih se i danas ledi krv u žilama.
To što je preživio Zijad Bačić iz Zecova je veoma teško opisati jer to je zločin koji ostavlja bez daha i tjera suze u ogromnim količinama. Zijad se prisjeća 25. julskog dana 1992. godine kada su se ispred njegove kuće začuli glasovi vojnika.
” Kada smo izišli, rafal je prvo pokosio moju majku, nakon toga pao je brat i sestra. Ja sam pobjegao i sakrio se iza grmlja”.
Bože dragi, zar je moguće da je Zijad Bačić danas medu nama? Zamislite dječaka u petnaestoj godini koji gleda kako mu ubijaju najmilije. Sve su mu pobili.
” Ubili su mi majku, sestru i dva brata. Od šire porodice, tog dana su mi ubili 25 članova. Na mjestu zločina sam prepoznao naše komšije koji su sudjelovali u ubistvima”, prisjeća se Zijad Bačić koji naglašava da je ostao živ ali da je ubijen jer je to ogromna rana.
” Nekako se borim ali kao da sam i ja ubijen s njima. Život ide dalje, izdano se u Allaha i borimo se da se ovo ne zaboravi. Na našu veliku žalost još uvijek tražimo gdje su ukopani naši ubijeni . Tuga je prevelika i ne može se riječima opisati”.
Riječima se ne može opisati ni dobrota i skromnost, Zijada Bačića. Za današnje i buduće generacije podaci koji opominju. Ljeta 1992. godine u Zecovima, jednom malo selu prijedorske opštine, ubijeno je 139 civila. Među nevinim žrtvama je 18 djece.
Senudin Safić
