Prevrtala je deke i jastuke po trosjedu i tražila mobilni telefon. U glasu joj se osjećala panika i strah.
-„Ničiji broj ne znam na pamet. Ni šifre za društvene mreže. Osim toga, sve uspomene su mi tu. Sve! Razumijete li?! Par hiljada slika… Još od osnovne!“
-„Ne vileni, dijete drago. Sad ću te nazvati. Zazvoniće negdje!
-„Neće. Zvukovi pogašeni. Previše notifikacija pa zgasim da me ne ometaju.“
Onaj Moj ulazi u kuću iz garaže.
„Koja je ubacivala drva u peć? Ostavila mobilni na košari s drvima. Dokle ću raditi za telefone?“-smije se.
Nedavno sam sjedila s osobom koju mnogo volim a ne viđam često koliko bih htjela.
-„Život ti je, draga moja, satkan od mnogo malih smrti i ponovnih rađanja. Kraj svake životne faze je mala smrt. Oporavak poslije iste, navikavanje na nove životne okolnosti, buđenje novih emocija i stvaranje novih uspomena je ponovno rađanje i rast. Ja se sad ponovo rađam. Kao pupoljci cvijetova koji stidljivo niču ispod proljetnog snijega…“
Ona je svoje uspomene čuvala u velikoj, muškoj maramici, svezanoj u čvorove. Par takvih je imala u drvenom regalu, dijelu predvidjenom za piće i staklene čaše. Kod nas se nije pilo. Kad otvoriš šank, vidiš kartonsku kutiju od cipela punu maramica svezanih u čvorove, vidiš uredno složene marame i šamije, lahor sapune i žuti Hay. Ako nije vrijeme nabavke ogreva ili nekih drugih većih izdataka, i miris Pokošeno sijeno. Onaj za posebne prilike.
Moje pletenice su poskakivale kad bi me poslala po kutiju da pregledamo sadržaj. Znala sam da tada slijede lijepe priče. Njene meke, izborane ruke odmotavale bi čvor po čvor.
Komadi nakita, polomljeni ili cijeli, moj prvi zub, pramen kose umotan u novinski papir, stari džepni sat kojeg je nosio moj dido kojeg nisam upoznala, čak i zlatne navlake za zube. U dijelu izmedju dva čvorića sitno presavijen komadić papira. Na njemu poruka koja je nekad bila zakačena na vrata. Moja prva ostavljena njoj. „OTIŠLA SAM DO UJNE. KLJUČ TI JE ODMAH ISPOD OTIRAČA. NEMOJ KASNITI NA DNEVNIK.“
Uvijek se smijala jednako glasno toj poruci. Kao da je čita prvi put. Svaki put bi dodala:“Drugi put napiši i gdje nam stoji novčanik.“ I opet smijeh. Do suza. Ja postiđena. Ali sretna. Smije se. Oči joj se sjaje.
Više od tri decenije kasnije, razmišljam o uspomenama. O maloj smrti poslije napuštanja prvog doma, pa ponovnom rađanju. O maloj smrti djevojačkog zivota i buđenju proljetnih pupoljaka života udvoje. Razmišljam i o smrtima koje nisu bile male. Umiranjima voljenih. O prihvaćanju, kupljenju polomljenih komadića i nastavljanju dalje.
Nije bitno gdje čuvate uspomene. Telefon, maramica, srce… Nije bitno ni koliko čvorova na maramici imate ni koliko ste puta nikli ispod proljetnog snijega. Bitno je da imate šta sačuvati. Zbog koga se probuditi.
„Šta ćemo kad napunimo ovu kutiju?“-pitala je djevojčica sa pletenicama.
„Nabaviti veću. Kutija i treba da raste s tobom. Ako ne bude mogla stati u regal, mjenjaćemo ga. Bitno je, lijepa moja, da imamo šta stavljati u čvorove. Sve te ljude, priče, sitnice, uspomene…“
Jedina osoba čiju niti jednu fizički opipljivu uspomenu nemam je ona.
Jednostavno je nemoguće bilo šta njeno uklopiti u kutiju, regal… Ne stane.
Dodir njene stare ruke, poljubac u čelo i zagrljaj zato su zauvijek svezani u jedan poseban čvor.
Onaj koji se smjestio direktno u moje srce…
Črčkarije/ Alma Čirkić
