Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine nije prošla u osminu finala Svjetskog prvenstva, ali je učešćem na najvećoj sportskoj smotri svijeta i prolaskom grupne faze ispisala mnogo veću i širu priču od samog nogometa.
Nogometaši se takmiče da pobijede i to je neminovno primarni posao, no kao i u mnogo drugih segmenata života postoje priče koje su veće i od sporta i koje imaju veći utjecaj od same pobjede. Nogometni stručnjaci će s pravom analizirati taktiku na terenu, individualni doprinos igrača i sve što ide uz sportsku analizu, no, učešće BiH na Svjetskom prvenstvu nije samo nogomet i u tome leži ključna poruka.
Do marta ove godine nogometna reprezentacija BiH bila je tek usputna sportska priča. I onda se dogodio baraž i velike pobjede protiv Velsa i Italije. BiH je preko noći postala tema svjetskih medija, optimizam se vratio, a nacionalni naboj pojačao. Od kraja marta ove godine ulice gradova u našoj zemlji preplavili su dresovi nekih novih heroja. Veliki kapiten naše reprezentacije Edin Džeko dobio je svoje nasljednike i priliku da ih pred kraj igračke karijere povede na jedinstveno životno iskustvo.
I nogometni fanatici i oni koji nogomet nikad nisu pratili nisu ostali imuni na rađanje jedinstvenog osjećaja ponosa što pripadaju državi koja se izborila za sebe. Dresovi Esmira Bajraktarevića, Kerima Alajbegovića ili Tarika Muharemovića postali su najučestalija odjevna kombinacija. Ljeto 2026. ostat će zapamćeno kao jedinstvena priča BiH, kao period kada je u nizu sumornih političkih tema i problema država počela da uživa i da se ponosi.
Odjednom je BiH postala zanimljivija i stranim medijima i turistima, a naš način proslave plasmana na Svjetsko prvenstvo najoriginalnija priča. Nogomet je kao rijetko ko ranije zbližio domovinu i dijasporu. Većina je potisnula svoje probleme i prepustila se osjećaju posebnog ponosa, kao da se država ponovo rađa.
U BiH su u velikoj mjeri utihnule priče o podjelama i nacionalizmu (kojega, istina, ima), ali nije primarno dobijao na značaju jer je nogomet kreirao neku novu energiju. Uspjeh Zmajeva je bacio u drugi plan političke podjele i uvrede, blokade na evropskom putu i niz drugih problema. Nacija se ponovo osjetila živom. I Srbi i Hrvati i Bošnjaci u nogometnoj reprezentaciji kreirali su najljepšu priču ljeta, koja treba biti tek početak i putokaz da je mnogo više stvari koje nas povezuju, nego što nas dijele.
Svijet je neumorno pjevao veliki hit Dubioze kolektiv “I'm from Bosnia, take me to America” i na najvećoj svjetskoj sceni se počelo govoriti o BiH, koja je zaslužila ovu priliku. Kada Zlatan Ibrahimović i Thierry Henry u programu američkog Foxa pjevaju Dubiozin hit, i kada veliki Ibrahimović naglasi koliko je ova zemlja propatila u prošlosti te da zaslužuje svaku pohvalu, govori mnogo više od obične sportske priče.
BiH je reprezentacija za koju je navijala regija, svim srcem, a zastava naše zemlje vijorila se širom Balkana i Evrope. Stoga je priča o nastupu BiH jedinstven primjer brendiranja jedne države, koja tek treba da vidi benefite ovog uspjeha. Benefite kroz turizam i ekonomiju, međunarodnu prepoznatljivost kroz nešto što nije rat. A možda je i važnije od toga je što će hiljade dječaka i djevojčica sada željeti trenirati nogomet, zavoljet će sport kroz temelje nacionalnog ponosa koji je kreirala nogometna reprezentacija BiH.
I možda je ovo kraj ili blizu kraja nastupa za reprezentaciju Edina Džeke, ali ovo ljeto je i Džeki i novim nadama u reprezentaciji podarilo najljepšu priču. Pokazalo se da BiH ima budućnost, može i mora nastaviti ovim putem. I ne manje važno, ali Nogometni savez je ovim rezultatom na Svjetskom prvenstvu zaradio oko 23 miliona dolara, što bi trebalo biti iskorišteno za ulaganje u sportsku infrastrukturu u BiH.
BiH možda nije prošla među 16 najboljih na Svjetskom prvenstvu. BiH možda nije igrala najljepši nogomet, ali se borila koliko je mogla i kreirala priču koja je, za razliku od nekih drugih država, koje su navikle na uspjehe, mnogo šira. BiH se digla iz pepela i pokazala da može. Sada treba nastaviti.
