Piše: Anto Tomić

Logor Trnopolje, august 1992

Logor Trnopolje, august 1992

Fotografije. Stari, ofucani foto albumi, slike nekih dragih ljudi. Događaji koji ostaju u sjećanju. Uspomene.

Ili neke druge fotografije, o ljudima i događajima, koje su se se urezale u sjećanje : Merilin Monro u bijeloj haljini,

Einstein, sa isplaženim jezikom, Willy Brandt na koljenima u Varšavi….

Moja osobna fotografija, koju nikad neću zaboraviti, vezana je za životni period, koji se i mene tiče.

Fotografija, koja je obišla svijet, koja se pojavila u svim značajnim svjetskim novinama (osim u srpskim), i postala simbol nečega, što se smatralo izumrlim u civilizovanoj Evropi. Zločini, genocid, koncentracioni logori u srcu Evrope na kraju 20. vijeka.

Fotografija je nastala u koncentracionom logoru Trnopolje (ili kako su to Srbi zvali – “sabirni centar”) početkom avgusta 92. godine. Na slici, u prvom planu, iza bodljikave žice stoje dva živa skeleta. (Negdje u pozadini sam i ja, ali sam toliko mršav, da sam se komotno mogao sakriti iza metle.)

IMG_5895 (1280x881)

Fikret Alic

Lijevo na slici je Fikret Alić, Kozarčanin, jedan od preživjelih logora Keraterm. Sa četrdesetak kila težine manje nego po ulasku u logor, Fikret je iz Trnopolja završio u Danskoj, gdje je godinama bio na liječenju. Danas, 21 godinu kasnije, Fikret se vratio u rodni Kozarac, gdje živi sa suprugom i sinom. Redovan je  “gost” u Haagu na suđenjima prijedorskim ratnim zločincima.

Desno na slici je Mehmedin Meca Fejić iz Prijedora. Meca je proveo 3 mjeseca po logorima, od toga najduže u logoru Omarska (na svom bivšem radnom mjestu). Po izlasku iz Trnopolja, Meca je izvjesno vrijeme proveo u Mađarskoj, Češkoj i Njemačkoj, a od ‘94 godine živi i radi u St. Louisu, USA. Oženjen je i ima jednog sina. U rodnom Prijedoru nikad više nije bio.

Mehmedin Meca Fejić

Mehmedin Meca Fejić

Fikret i Meca danas ponovo izgledaju kao ljudska bića, ali duboki tragovi su na njima ostali. Ta tijela su previše zla pretrpjela, te oči su previše zla vidjela. A sjećanja dušu žderu.

Kako god, nek’ ste nam živi, drugovi moji.

A fotografija će živjeti još dugo, nadživjeće Fikreta i Mecu, i podsjećati pokoljenja na zločine nad nedužnima.