Kolumne

GENOCID U PRIJEDORU – DEHUMANIZATORI

jasmin medic

     Piše: Mr.Jasmin Medić     

            Svaki rat u modernoj historiji proizveo je ljude koji bi u mirnodopskom vremenu bili obični, često i nezapaženi građani. Tako mnogima rat, zločini ili genocid dođe kao prilika da izađu iz svoje sumorne anonimnosti dočekavši svojih „pet minuta slave“. Da za rat ne treba dvoje dokazali su nam dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije tokom 1990-ih godina, kada su civili bili glavna meta velikodržavnih projekata i smetnja realizaciji ranije planiranih zločina. Mobilizirati većinski dio jednog naroda da krene u „sveti rat“ nije nimalo jednostavan zadatak. Potrebno je ljude ubijediti da im prijatelj, komšija ili kolega želi zlo ili da vam to zlo priprema. Ne morate za to ni imati bilo kakve validne dokaze, dovoljno vam je stvoriti sebi mehanizme, izmisliti izgovore i tako pokrenuti nezaustavljivu lavinu zla. Kada osigurate mehanizme u obliku kontrole nad institucijama, a želite da stvorite atmosferu kao uvertiru u zlo, po čuvenoj nacističkoj doktrini nađete sebi jedan broj novinara i već ste obavili dobar dio zločinačkog procesa. Ono što slijedi samo je realizacija zamišljenog. Ti mali, kako su već nazivani „gebelsići iz našeg sokaka“ tada stupaju na scenu, zloupotrijebe svoju časnu branšu i u ime svojih sitnošićarskih interesa priklone se moćnijem. Uz to, osjete korist oličenu u tome da preko noći izađu iz anonimnosti pa se zanosno hvataju posla dehumanizacije kao dijela procesa genocida.

Nije davno bilo kada smo slušali, već sada antologijske rečenice o bacanju djece lavovima, kada je za prestiž bilo poželjno ismijavati tuđu religiju i tradiciju, kada se lažno prišivala etiketa onom drugom, ali se nije baš često mogao naći medij čije će pisanje ujedno značiti i smrtnu presudu istaknutim i uglednim građanima jedne zajednice. U Prijedoru su postojali, a i dalje postoje mediji koji će, bude li se ispravno pisala historija biti tik uz nacističke medije u budućim školskim udžbenicima, a njegovi novinari najvjerniji nasljednici svog uzora Jozefa Gebelsa.

„Kozarski vjesnik“, nekada respektabilni, čak i regionalni list, omiljeno glasilo u cijelom Potkozarju, gazeći tradiciju svog postojanja i promjenom unutrašnje kadrovske politike postao je medij prijedorskog SDS-a, stranke čiji će program biti baziran na srpskog nacionalističkoj ideologiji i terenskog realizatora beogradske politike. Na isti način svoju transformaciju doživio je i „Radio Prijedor“ i stavio se na raspolaganje istim strukturama kao i „Kozarski vjesnik“. Da bi uistinu pokazali svoju nacionalističku opredjeljenost, ovi mediji su na najbrutalniji način, daleko od bilo kakvih moralnih vrijednosti i trunke profesionalizma krenuli u huškanje na nesrpsko stanovništvo prijedorske opštine. Svojim fašistoidnim pamfletima uz svesrdnu pomoć TV Banja Luke i banjalučkog „Glasa“, ne samo da su lažno etiketirali druga dva naroda i sve ono što pripada tim narodima, nego su svojim pisanjem i izvještavanjem unaprijed pripremili smrtne presude dr. Osmanu Mahmuljinu, dr. Željku Sikori, prof. Muhamedu Čehajiću, dr. Esadu Sadikoviću, Bećiru Medunjaninu, Sadeti Medunjanin, Mehmedu Avdiću, Omeru Mahmuljinu, Feridu Sikiriću, Sulejmanu Čirkinu, Mustafi Aliću, Azuru Jakupoviću i mnogim drugim prijedorskim nesrbima. Prema njihovim navodima, dijelovi prijedorske opštine u kojima su Bošnjaci ili Hrvati činili većinu (poput Kozarca i okoline, sela na lijevoj obali Sane, Starog grada, Ljubije i okoline te dijelova grada Prijedora) su se davno pripremali za rat uz naoružanje i ratnu tehniku kojoj bi i američko vazduhoplovstvo pozavidjelo. Sve ovo je naravno bilo potrebno da se običan narod uvjeri da ponovljena laž postane istina i da se u što skorijem roku provede genocidna politika.

Znamo kako su okončali nabrojani pojedinci i šta se desilo sa ovim sredinama. Postavlja se pitanje da li bi možda nečiji život i bio pošteđen da nije bilo lažnog izvještavanja i pisanja o njima? Kako na svoju tadašnju ulogu gledaju ili su gledali Mile Mutić (kasniji „socijalista“ čije ime se spominje u presudi Milomiru Stakiću), Živko Ećim (poznat po lažnom izvještavanju za TV Banja Luku), Rade Mutić (poznat po saslušavanju Azura Jakupovića prije ubistva u konc.logoru Omarska; o njegovoj ulozi također se piše u presudi Milomiru Stakiću), Dinka Kovačević („upozoravala“ na opasnost od „muslimanskih ekstremista“), Senija Džafić i Jadranka Vejo-Rečević (spikerica koje su pozivale na mobilizaciju u srpsku vojsku), Ostoja Kesar (napisao tekst o dr. Osmanu Mahmuljinu i dr. Željku Sikori koji je kasnije prenijela beogradska „Politika“), Zoran Baroš (urednik „Radio Prijedora“ nakon srpskog preuzimanja vlasti), Mira Kunić, Mićo Glamočanin, Miloš Aprilski, Radenko Rečević i drugi prijedorski novinari čija su djela ostavili nesumnjivi udio u tragičnim sudbinama svojih bivših sugrađana. Tješe li se još uvijek ispraznim frazama „da je jednostavno bio rat“ i „da se moralo tako raditi“?

Laž je ovim novinarima bio jedini način huškanja i ohrabrivanja srpskog naroda za mobilizaciju u „borbi“ protiv civilnog nesrpskog stanovništva. Porodice žrtava i svjedoci su savršeno svjesni njihove zločinačke uloge u dehumanizaciji, ali da li su se prijedorski Srbi ikada upitali koliko su svi ti napisani članci, odnosno radio ili televizijsko izvještavanje bili vjerodostojni i da li su lažima pristalica jedne retrogardne i zločinačke politike postali saučesnici genocida čime su ponizili i sebe, svoja pokoljenja i svoj udio u časnoj antifašističkoj tradiciji po kojem je ovaj kraj nadaleko bio poznat?

Najveća nepravda i najveći propust onih koji se bave borbom za istinu i pravdu jeste što se ovakvi huškači nikada nisu našli pred sudovima za ratne zločine. Tim prije imamo još jedan dokaz da sa radom ovakvih sudova ne možemo biti zadovoljni ma koliko neki tvrdili suprotno. No, kako zločin nikada ne zastarijeva, nije nemoguće da se i oni nađu na optuženičkim klupama. Dokaznih predmeta, dokaznih materijala i izjava žrtava protiv ovakvih nikada neće manjkati.

Leave a Reply