Kolumne

Institucionalno zapostavljanje prijedorskih žrtava

jasmin medic

Piše:  Jasmin Medić

Nije baš rijetka pojava da nesrpsko stanovništvo Prijedora stekne dojam da nije zaboravljeno jedino onda kada za domovinu treba položiti živote daleko od zavičaja i onda kada prijedorske žrtve genocida trebaju poslužiti za „napuhavanje brojke“ ionako već ogromnog broja ubijenih. O ovome prvom govore svi oni položeni životi širom države, ponajviše po srednjebosanskim ratištima. O ovome drugom dovoljno se prisjetiti nevjerovatnih izmišljotina iznesenih od strane pravnog tima Bosne i Hercegovine u procesu protiv Srbije i Crne Gore i to kada je riječ o Prijedoru. Koga zanima koliko su tada zakazali brojni pojedinci iz bosanskohercegovačke naučne zajednice, može izvršiti dublju analizu cjelokupnog procesa. Nismo puno pogriješili kada kažemo da je (i) na Prijedoru „pala“ tužba pred Međunarodnim sudom pravde 2007. godine. Koliko se pravni tim Bosne i Hercegovine uopšte nije konsultovao sa preživjelim prijedorskima žrtavama, najbolje znaju predstavnici prijedorskih lokalnih udruženja. Ima Prijedor nauci dovoljno toga za ponuditi da bi se adekvatno prikazali stravični zločini počinjeni tokom ljeta 1992. godine na području ove opštine. No, kome su te činjenice potrebne, a kome je bilo u interesu da ih zanemari, zapostavljajući tako jedan grad koji s pravom za sebe može reći da je simbol genocida počinjenog 1992. godine? Kome je ikada nešto značila činjenica da su prijedorski maloljetnici nesrpske nacionalnosti mahom bili logoraši 1992. godine? Da li je asocijacija na logor Trnopolje samo bodljikava žica ili će doći vrijeme da će taj logor biti prepoznatljiv kao logor sa najvećim brojem zatočenika na području cijele bivše Jugoslavije? Koliko ljudima znači činjenica da su po brutalnostima logori Omarska i Keraterm vodeći u cijeloj bivšoj Jugoslaviji po ovoj neslavnoj listi!? Možda se nekada i čuo podatak da je Prijedor grad sa najvećim brojem (do sada) osuđenih ratnih zločinaca, ali ni to nije dovoljno da se skrene pažnja na njega uprkos novim optužnicama i eventualnim istragama. U Prijedoru je izvršen i elitocid i po odvratnoj hijerarhiji broja ubijenih intelektualaca (uključujući i ubijenog predsjednika opštine, Muhameda Čehajića), Prijedor bi trebao biti sinonim opštine u kojem je obezglavljena gotovo cijela jedna kategorija ljudi. Na području opštine Prijedor pronađena je Tomašica kao najveća masovna grobnica na prostoru bivše Jugoslavije, ali i šire. Prije toga, masovna grobnica u Kevljanima bila je najveća masovna grobnica u cijeloj Bosanskoj krajini. U posljednjih nekoliko godina aktualizirana je priča o bijelim trakama koje je nesrpsko stanovništvo bilo primorano nositi oko ruke 1992. godine. Ona je zahvaljujući naporima prijedorskih lokalnih udruženja „izašla u javnost“ šokirajući širu javnost o ovoj prijedorskoj epizodi iz 1992. godine. Šta danas bijele trake oko ruke znače kada ih možemo vidjeti među raznim demonstrantima tokom protesta širom Bosne i Hercegovine? Da li je tim demonstrantima jasno da na taj način (ne)svjesno umanjuju žrtve ove nacističke diskriminacije iz Prijedora 1992. godine? Neko bi ovo nazvao zloupotrebom. Ima se tu još puno toga spomenuti, a da u raznim naučnim institucijama o ovome i mnogo čemu još, nećete naći ništa. Bitno je sve ove priče u teškim uslovima prezentovati, a za to je neophodno i uklanjanje nemalog broja samoprozvanih eksperata kao proizvoda raznih kadrovskih nepotističkih „rješenja“ i politički podobnih pojedinaca u naučnim institucijama. Možda i takvim „ekspertima“ nekada bude jasno da je počinjena nesaglediva nepravda cijeloj jednoj populaciji u jednom dijelu države. Odgovor takvima i njima sličnima bit će jedan slogan iz davnih izbora: „Nikada o nama bez nas“.

Leave a Reply