Ovo je historijski važan trenutak da se ukaže na sva moguća zla prije nego situacija u Bosni i Hercegovini izmakne kontroli. Ne smijemo olahko zaboraviti našu blisku prošlost i one koji su preživjeli tešku sudbinu rata. Nije Bosna samo Sarajevo

Piše: Sudbin Musić

Tomasica

Nedugo nakon njenog otkrivanja i ekshumacije 430 tijela, koliko ih je krila njena utroba, masovna grobnica Tomašica polahko pada u zaborav. Podsjetnice na nju posljednji mjesec su povremene informacije u medijima o prvim identifikacijama žrtava sigurno najveće masovne grobnice u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Članovi porodica onih za kojima se još traga ne gube nadu da će u ovoj grobnici pronaći svoje najmilije. To im je, kako kažu, jedina preostala satisfakcija. Pravde za žrtve u Bosni i Hercegovini, nažalost, nema.

Koliko smo nepravdeno društvo, pokazale su nam tu i tamo tinjajuće demonstracije nezadovoljnih građana i građanki koje su u jednom dijelu, zapravo većem dijelu države – Federaciji Bosne i Hercegovine – i eskalirale. O tome koliko smo podijeljeno društvo nakon što je međunarodnim pravnim aktom uspostavljena dejtonska BiH, govori činjenica da se ni na krizu, socijalni bunt i nezadovoljstvo ne gleda isto. Tako su dijelovi zemlje u kojima se, statistički gledano, živi mnogo gore ostali pošteđeni demonstracija. Jedan njen dio, Republika Srpska, u sjeni previranja na svjetskoj političkoj sceni od koje u dobroj mjeri ovisi funkcioniranje Bosne i Hercegovine, polahko ali sigurno razrađuje svaku moguću nadu u preustrojstvo države u jedan normalan i funkcionalan ustavnopravni mehanizam.

Balkan bi se mogao ponovno pokrenuti

Pred posjetu Rusiji tokom koje mu je uručeno Odlikovanje Fonda jedinstva pravoslavnih naroda za istaknutu djelatnost na jačanju jedinstva pravoslavnih naroda te rada na unapređenju i jačanju hrišćanskih vrijednosti u društvu, čelni čovjek manjeg bh. entiteta to je iskoristio za učvršćivanje svoje predizborne pozicije, dovodeći po ko zna koji put opstanak Bosne i Hercegovine u pitanje. Ovaj put ohrabren referendumom na Krimu na kojem će se većina njegovih građana, više je nego izvjesno, izjasniti za otcjepljenje od Ukrajine. Hoće li se i u kolikoj mjeri to odraziti na situaciju u Bosni i Hercegovini, pokazat će vrijeme. No, vremena za Bosnu i Hercegovinu skoro da nema.

Na bjelosvjetskoj pozornici otvaraju se nova krizna područja. Najnovije, ukrajinsko, moglo bi poslužiti kao uzorak za sva buduća dešavanja i tektonske poremećaje posebno na Balkanu na kojem se ove godine obilježava stogodišnjica od početka Prvog svjetskog rata. Stoti put će se osvježiti uspomene na bosansko bure baruta čiji je usud očito ta stalna prijetnja novom eksplozijom. Ovaj put izgleda da je fitilj mnogo kraći. Konstelacije na karti Evrope podsjećaju na period pred aneksiju Bosne i Hercegovine. S jedne strane, umjesto Austro-Ugarske monarhije stoji Evropska unija, zajednica ponovno dijametralno suprotstavljenih stavova Sjedinjenim Američkim Državama glede politike na Balkanu, dok s druge imamo ekonomsku ekspanziju Republike Turske, politički još vrlo trusnog područja, no, ponovno jednog od najvažnijih političkih faktora u svijetu. Srbija, sudeći po posljednjim predizbornim izletima njenog sadašnjeg premijera Ivice Dačića, ne mijenja politiku spram Bosne i Hercegovine. Rusija je, pompeznom dodjelom priznaja Miloradu Dodiku, poslala još jednu jasnu poruku.

Prijedor za primjer?

Prijedorski povratnici posljednjih su petnaest godina prevazišli sami sebe. Mogu se pohvaliti i prvom obnovljenom džamijom u RS-u nakon rata, prvim javnim demonstracijama i negodovanjem zbog svog položaja, ili pak činjenicom da je zahvaljujući upornosti i entuzijazmu kozaračkog učitelja Osmana Mujagića i tadašnjeg političkog rukovodstva povratnika problem nacionalne grupe predmeta riješen već duže od deceniju. Među najvećim investitorima u Prijedoru su i prijedorski Bošnjaci. Zahvaljujući veoma brzom povratku, u dobroj je mjeri ostvaren i suživot. No, naprosto je nemoguće ovaj grad izdvojiti iz sumorne bosanskohercegovačke svakodnevnice i otrgnuti ga od užasa ratne prošlosti koji je prisutan u životima povratnika.

Na ovo je posebno ukazala Tomašica koju su mnogi doživjeli kao svojevrstan final tragedije ovog područja. Posebno na području Mataruškog Brda, u kojem je odlaskom ionako malog broja mladih ali i smrću starijeg stanovništva broj povratnika posljednjih nekoliko godina rapidno pao. Velik broj ubijenih će naći konačan smiraj. Velik broj živih roditelja će s mirom u duši i s ispunjenjem te najveće želje prijedorskog roditelja – pronalazak nestalog djeteta – preseliti na bolji svijet. Smrću svakog od njih gasi se zauvijek još jedno prijedorsko ognjište, a kućna se vrata, kako to kažu Krajišnici, “zatvore mrtvačkim direkom”. Kod mlađih, strah od neizvjesne budućnosti polahko prerasta u osjećaj straha od stvarnosti ispunjene nepravdom koju danas upotpunjuju neki novi ratni pokliči.

Pravoslavizacija Prijedora

Oživljavajući uspomene na 1992. godinu, informacije o dugim cijevima na međuentitetskim razgraničenjima tokom eskalacije protesta u Sarajevu i Tuzli uvukle su strah u kosti većini povratnika. Pravoslavizacija Prijedora, osim “Krsnom slavom grada” nastavljena je manifestacijom “Plivanje za krst časni”, održanom pod pokroviteljstvom lokalne uprave. Impozantna procesija kroz centar grada u kojoj su osim gradske uprave i pravoslavnog sveštenstva učešće uzeli i pripadnici oružanih snaga BosneVelik broj ubijenih naći će konačan smiraj. Velik broj još živih roditelja će, s mirom u duši i s ispunjenjem te najveće želje prijedorskog roditelja – pronalazak nestalog dijeteta – preseliti na bolji svijet. Smrću svakog od njih gasi se zauvijek još jedno prijedorsko ognjište, a kućna se vrata, kako to kažu Krajišnici, “zatvore mrtvačkim direkom” i Hercegovine te nekoliko hiljada građana, završena je na obalama Sane vjerskim činom “osveštenja vode i plivanja za krst” koji je u vodu pustio lokalni gradonačelnik.

U međuvremenu, odgođena je planirana proslava i obilježavanje Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Organizator ovog skupa, “Asocijacija veterana odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.-1995. regije Prijedor”, dobila je anonimno prijeteće pismo zbog kojeg je proslava odgođena. Predsjednik asocijacije Dževad Smajić, u dopisu proslijeđenom narodnim poslanicima, gradskim odbornicima, Medžlisima Islamske zajednice i nevladinim organizacijama koje okupljaju Bošnjake, istakao je da ne želi preuzeti odgovornost “ako bi se nešto desilo”.

Dodatni razlog za brigu povratnicima je strah ili neki drugi samo njima poznat razlog zbog kojeg je izostala bilo kakva reakcija političkih predstavnika Bošnjaka u Prijedoru na ovaj slučaj. I na sve nabrojano, dok porodice gotovo hiljadu Prijedorčana za kojima se još traga nisu pronašle ni njihove kosti, njihovi katili danas slobodno šetaju prijedorskim ulicama na kojima, nakon Tomašice, više ništa nije isto.

Još jedan zločinac ide na slobodu
Nakon što u decembru ove godine na slobodu izađe i ratni zločinac Zoran Žigić, u nekom od zatvora, po presudi Međunarodnog krivičnog Suda za bivšu SFRJ za ratne zločine počinjene u Prijedoru, od osuđenih dvanaest ostat će samo jedan ratni zločinac.

Kaznena politika, način na koji su procesi vođeni te njihovo naknadno okončavanje prijevremenim puštanjima na slobodu ponekad u toku procesa obogaćenih zločinaca, pokopala je iluzije Haškom tribunalu. Tako ste za priznanje ubistva više od 200 Bošnjaka mogli odslužiti samo devet godina robije. A nakon relativno kratke robije Zoran Žigić iz zatvora će na slobodu izaći kao bogat čovjek. Sekretarijat Tribunala je u julu 2002. godine prekinuo plaćanje Žigićeve odbrane. Istragom je utvrđeno da je optuženi sa svojim timom od deset advokata i istražitelja podijelio velik dio, od milion i po dolara koje je Tribunal dotad platio za njegovu odbranu. Od tog novca Žigić je stekao imovinu vrijednu oko 200.000 eura od kojih je njegova obitelj kupila dva apartmana i trgovinsku firmu. Iznos od 178.280 eura Žigić je dobio od svojih branilaca, a 16.214 eura stiglo mu je od Vlade Republike Srpske i dobrovoljnih priloga Pravoslavne crkve i srpske dijaspore u Holandiji. Dodatnih 5.800 eura uplatila je supruga s kojom se u međuvremenu u zatvoru vjenčao.

Hrabre majke Prijedorčanke

Najhrabrije među povratnicima, majke ubijenih i nestalih ničeg se ne boje. One, kako kažu, nemaju šta izgubiti. Jedna od njih, Karupović Šuhra, nakon što je saznala istinu o sinu Hasanu čeka da isto sazna i o mlađem sinu Vehbiji, kako bi ih prilikom održavanja kolektivne dženaze identificiranim žrtvama iz Prijedora planirane za 20. juli ove godine, skupa spustila u kabur. “Ne bojim se, sine, ni atomske bombe”, kaže mi Šuhra dodajući da samo moli Boga da je srce ne izda, jer je do dženaze ostalo skoro pet mjeseci.

Povratka kao ključnog faktora reintegracije tek danas su se sjetili vrhovi političkih subjekata s probosanskim prefiksom. Njihova prisutnost na kolektivnoj dženazi, po ustaljenoj praksi u izbornim godinama, bit će odvratno uočljiva u prvom safu i ove godine. U znak zahvalnosti za do sada učinjeno Prijedorčani i Kozarčani su im posljednjih šest godina uskratili pravo na obraćanje. I Šuhrinom smrću utihnut će još jedno prijedorsko ognjište, a planeri zla postati bliži ostvarenju svojih bolesnih zamisli čiji je neizostavni dio i Tomašica – ta vješto odabrana, pripremljena i skrivana lokacija i posljednje odredište prethodno pokupljenih više od 1.000 tijela Bošnjaka i Hrvata, ubijenih tokom nekoliko vrelih julskih dana 1992. godine.

Građanima Bosne i Hercegovine ostala je samo nada da će se nakon oktobarskih izbora nešto promijeniti. Najglasniji mrzitelj države u kojoj sam živi neće imati nekog jačeg protivnika. Opozicija posljednjih mjeseci nije učinila mnogo da uspjeh Milorada Dodika dovede u pitanje.

Na dimenzije tragedije i zla u Prijedoru u poljednji trenutak ukazala je Tomašica. Dovoljno rano da uđe u dokazni materijal kojim će se o vrat Ratku Mladiću okačiti i teret krivice za genocid počinjen i u Prijedoru, ali i u historijski važnom trenutku da ukaže na sva buduća zla onda kad situacija u BiH izmaknu kontroli. Ona je i dovoljno blizu da opomene one koji imaju šta izgubiti u slučaju nekog novog kolapsa do kojeg, nadamo se, više nikad neće doći. Nama koji smo preživjeli vrele julske dane 1992. godine niko više nikad ne smije reći da postoji nemoguće. Ni mi, a ni ostali napaćeni građani i građanke, taj običan i obespravljen bosanskohercegovački puk, nemamo šta izgubiti. Oni, pak, koji imaju i mogu, graniče s nama u dužini od gotovo 1.000 kilometara, a Tomašica je ipak svega 20 kilometara od Evropske unije. Njen krik je bio dovoljno jasan i u pravi čas upućena opomena na neke nove Tomašice, možda i na Krimu!

Novovrijeme.ba