MIRIS USPOMENA IZ MAHALE MOGA DJETINJSTVA I MLADOSTI

Piše: Midheta Delkić

Vani kiša… Ljetna koja najavljuje jesen. Ovakve kiše i mjesec septembar uvijek vrate u bezbrižno djetinjstvo i sretnu mladost. Vrate u najljepša sjećanja na moju mahalu, moje rodno mjesto, na njive pune kukuruza za skoro branje. Dozovu sjećanje na neponovljiv ukus šljiva savki koje je najljepše bilo jesti sa pogačom. Dolepršaju sjećanja na draga bića koja nikad više neće doći  da šetaju svojim avlijama, našom mahalom i njivama punih zrelih plodova i voćaka pognutih do zemlje od roda. Danas maksuz pečem šljive da me miris njihov još jednom vrati do moje nane Fate i da ponovo osjetim miris stare kuće, da se popnem drvenim basamacima i u predsoblju se nagledam njenog tevsiđaka u kojem je uskuhano domaće mlijeko a na njemu kajmak za šljive. Dugo ću gledati u njenu ćasu sa tufnama i maštrafu kojom grabi vodu iz poklopljene željezne kante. Još jednom diviću se njenim “napar” dimijama i bluzi ukrašenoj bijelom čipkastom trakom, koje joj je Halida, kćerka njenog brata Safeta sašila i samo im je  falila etiketa. Nagledati ću se i njene kerane šamije i pletenica koje vire ispod nje. Smijaću se zajedno sa njom nekoj njenoj anegdoti iz starih vremena i običaja koje je neprekidno ponavljala i danas ću joj reći da znam zbog čega je to radila. I nisam ih zaboravila. One tek sad oživljavaju i želim ih smjestiti, prije nego ja ostarim, u neku makar malu knjigu. Proviriću kroz njen prozor pokraj kojeg je sjedila i heklala i ovaj put neću joj reći ništa jer je razmakla zavjesu sa pendžera da vidi ko prolazi putem, a može biti da može i njena Kadira izbiti. Did Redžo izvlači jutarnju napolitanku i dijeli je nama, kaže on napravio preko noći u svojoj radnji, a mi kokanom mislimo stvarno da njegova radnja radi noću i da ih on proizvodi. Sješću kraj nekoliko bijelih čaršafa da čuvam trahanu koju su rastrale najdivnije žene i hanume iz moga komšiluka: Rasma, Badema i Raza, a onda će moja mama iznijeti ibrik sa kafom i najveću ikad viđenu dinju, davilicu svu puklu od zrelosti. Samka Fatina jednu je izvagala i imala je ni manje ni više 12 kilograma. Preko puta Ibrahim i Munira odnekud konjskim kolima vraćaju se kući.Čuje se glasno hehaaaaaaaaa i zatezanje kajasa.

Moja braća Midho i Ifet vratiće se sa kupanja sa Sane zajedno sa Šefkom, sinom moje tetke Halime sa kojim sam odrasla. Tamo na raskršću čuje se graja naših Nake, Vehke, Hasana, Sefera, Raske, Senada, Damira…hrpa njih koji se otimaju za loptu i borba za neki gol. Na jednom golu Mesud, a na drugom Suljo Zlatin. Timka Sulejmanovca, njihova nana vadi vodu iz njene čatrnje na samom raskršću iz koje nema ko se nije napio vode i daje im da se napiju i osvježe. Ispod Fatinog grožđa sjedi nana Ema i puši svoju cigaru a mi djeca beremo grožđe jer znamo da nas nikad, ama nikad, neće zbog toga zagalamiti njen Hazim, dobra insanska duša. Salih,Tima, Derviš i Sena sjede u hladu njihove avlije i smješeći se pogledaju na fudbalske asove koji se nerviraju i viču jedni na druge zbog promašene lopte. Munib Karanfilov, vraćajući se s posla svira momcima koji igraju fudbal i smije se. Tajko Ibrahimov i Šero Sejfin sjede na brini starih mezarluka i posmatraju utakmicu. Dole kod Safetove i Zemkine kuće stoji uvijek nasmijana Vasva. Na ogradi naslonjeni Meho i Mara sa cigaretom u ruci. Sejfo, Ibrahim, Zijad i Sutko dobacuju igračima. Did Muho nakrivio svoju kapu a majka Hajra pogledom punim ljubavi ispraća svoju prelijepu unuku Indiru u grad.  Kada Mehmedovce vraća se iz Alagića i jedva prođe do Mešića od šutanja lopte. U adžez mahali veselje, sakupili se svi od Šefkine kuće dole do Mehmeda-Memije i Zibine kuće. Muharem i Hanifa ne mogu zbog vrućine. Ibrahim Bilajac ženi sina Dževada, kumovi Muharem i Tehvida. Enko sav radostan, vode kolo a u kolo se uhvatili Hase, Tima, Asim i njegov sin, Samir Dervišov, Nijaz Esadov…Kum Omer i njegova Šefka vraćaju se sa pijace na kojoj svaki dan prodaju povrće koje sami proizvedu. Spremaju sina Omku za odlazak u Armiju. Šehovka dijeli djeci kocke šećera vadeći ih iz rubca iz njedara. Erza Našidova stalno me pita hoću li biti njena jer ima samo tri sina a voli kaže curice. Tiha kao i uvijek Time Mejrina polako razgovara sa Jasimom i Vasvom dok kraj nje stoje Medeni i Nejko. Preko puta Šero Muslimović posmatra kako njegova supruga Mevla tkaje šarenu platnenu torbu meni za školu, crvenu sa motivima bosanskih ćilima.

Jedna fina žena, moja strina Mevla njeguje svoje prekrasne petunije i begonije a njenim kadificama svi koji prođu kraj kuće se dive. Said sa Senijom izvodi šale i prska je vodom iz bokala, džumbus šalama stalno prave.  Hata Muhe Kamenca ostavlja iza sebe mudre riječi:nedaj Bože biti ikome muhtač čije značenje spoznah najviše u današnjem vaktu. Njen sin Muharem dovezao najnovijeg audija iz Njemačke kojem se svi dječaci tako dive.

U avliji sjede braća Derviš i Omer i kafendišu sa Edhemom. Gore kraj kruške drijema Bademin Đemal i čuva krušku od nas djece jer je beremo trgajući joj grane čim vidimo da ga nema blizu nje. Prošetaću se danas kroz Bišćane i obići svoga dida Hasu i ebu Muniru. Nigdje nije tako mirišljiva avlija jer se nadaleko već osjeti miris Ćabenke trave koju eba tako brižno njeguje. Nosim taj miris u svojim sjećanjima do danas. Njihova stara bosanska kuća puna je predivnih starinskih vezenih zavjesa na prozorima a didovi konji u podrumu ispod kuće šepure se u svojoj ljepoti. Kroz podrum se može proći i prečicom ući u jazluk iz kojeg do sprata kuće vode veliki basamci zastrti šarenim čistim prnjama. U mojim sjećanjima i sad praporci na ormama didovih konja zvone najljepšim zvonima koje sam ikada čula. Vraćajući se kući mašem svojoj dragoj tetki Saidi a onda svraćam u Himzin mlin da se izvažem a on se smije i kaže mi koliko malo kila imam. Usput srećem ujnu Safetovcu i majku Dervišu, dvije tako drage žene. Kraj taraba uz bunar naslonjena stoji Safija Suljina,mama moje kolegice Nute i nešto šapuri sa Đulom i Zlatom Hilmincom. Hatidža Kozarkina u avliji sa Hašimovcom puči grah kojega je pun čaršaf. Elvedin i Ishak vraćaju se s posla i izlaze na stanici kod mlina. Smajo i Smajinca hladuju pod hladom njihovog velikog hrasta. Nido cijepa drva a Rašid za ruku vodi svoga najmlađeg sina Midhu. Rašidovce kraj vanjske česme pere haljine svoje mnogobrojne djece. Ljubinka u svojim najljepsim dimijama stoji u avliji i besjedi svojim Fadilom i Fadilom dok se mali Mevludin igra u pijesku. Hasan melje u svome mlinu a njegova Tima trči preko avlije, valja namiriti punu kuću djece i štalu blaga. Did Osman i Azema pušekaju dok njihova Ferida sipa iz starinske džezve kafu. Pašo sa rođakom Senadom savija granu i beru jabuke koje ne treba prati jer u našoj mahali sve je tako čisto i prirodno. Vahid stigao iz Austrije. Šerif savija svoje ovčice a Safa grabi vodu da ih napoji. Hasib doziva Kasima Šefkinog i pita ga za zdravlje. Zumra tepa Enizu da ga neda teta njegova nikome. Ćamil i Hamida dozivaju svoga Jasmina i iako je njihova kuća podaleko cestom vazdušnom linijom dopiru njihovi glasovi. Mama me je uvijek galamila jer se moj glas čuo čak od Karanfilove i Safijine kuće do naše kuće dok sam se vraćala iz škole. Aziz ode na bus u drugu smjenu. Odnekud Esad brko traži muštuluk jer stiže moj otac Tajib iz Njemačke sa Hilmom Šabanovim i Vahidinim.

Ovoga kišnog dana uspomene na tren oživješe, draga lica ponovo zablistaše. Sjećanja ostaše…da žive oni kroz njih.

Molim dragoga Boga da im podari najljepše džennetske ljepote. Amin!