MOJA PRIČA Semira Hofman, humanitarka iz Ljubije s američkom adresom
U Sarajliji sam pronašla ljubav svog života

Semira Hoffmann

Semira Hoffmann

Putevi su je iz rodne Ljubije kod Prijedora odveli prvo u Njemačku, a potom i na Floridu, gdje i danas živi. Staru rudarsku varošicu kod Prijedora Semira Hofman (Hoffman), čija je humanost mnogima postala i vjera da na svijetu još ima dobrih ljudi, ipak nije zaboravila. Godišnje tu provede najmanje četiri mjeseca.

U otvorenom razgovoru za “Dnevni avaz” Semira nije krila da je sada i vrlo sretna i da je već neko vrijeme u vezi sa jednim Sarajlijom, koji živi u Americi.

– To je ljubav mog života – sa širokim osmijehom kaže Semira, inače majka dvoje djece – Denisa, ekonomiste koji živi u Njemačkoj, i Ines, studentice koja boravi u Americi.

Šta sutra

Veoma je ponosna na sina i kćerku, koje je rodila u prvom braku.

– Veoma sam ponosna na njih dvoje. Denis je često kod mene, obožava Ameriku, isto kao i moja Ines – kaže Semira.

Na pitanje otkud prezime Hofman, u šali kaže da je to izvorno bosansko prezime, a onda odmah dodaje da joj je drugi suprug, novinar i građevinac, bio Nijemac.

– S njim sam u braku, nažalost, bila veoma kratko, nepune četiri godine. Umro je 1999. na Floridi. Zbog stresnog posla, imao je zdravstenih problema pa smo se tada, prema savjetu ljekara, preselili na Floridu. U Americi smo se i vjenčali, ali tek 1996. Nisam bila za to, jer se čovjek nekako razočara nakon prvog propalog braka… Jednostavno, nisam vjerovala u brak kao instituciju, pripadam osobama koje vjeruju u ono “zauvijek i uvijek”, ali eto… – kaže Semira.

Po struci medicinska sestra, kratko je radila u Njemačkoj, u bolnici u gradiću Bad Nojhajm. U Americi, na Floridi, nije radila u svojoj struci, ali je nekoliko mjeseci nakon suprugove smrti otvorila svoj prvi dom za njegu starijih osoba. Danas ih ima pet, kao i kliniku za rano tretiranje autizma. Kaže da je bila pionir u tom poslu, “jer je državi trebalo više od dva mjeseca samo da odluči da li ona, kao stranac, uopće može raditi”.

Ljudima je počela pomogati čim je stigla u Ameriku, gdje je radila i kao sudski prevodilac. Godinama poslije, to se nametnulo samo po sebi, jer čovjek, kako kaže, ne može ostati ravnodušan kada prođe pored kontejnera i vidi nanu kako unutra traži hljeb.

– Lagala bih kada bih rekla da nisam tužna zbog tih stvari. Pitam se uvijek, i kad pomognem, šta sutra. Kad legnem u topli krevet, pitam se gdje drugi sad spavaju, kad sjednem da jedem, pitam se šta drugi jedu… Znam da je to možda smiješno za neke ljude, koji sigurno imaju više nego ja, ali neka se zapitaju. Kad bi se svako odrekao malog dijela onoga što ima, mislim da bi svijet bio mnogo bolji – poručuje Semira.

Skoro je nemoguće pobrojati sve one kojima ova dobra žena pomaže, a Semira ne želi da to posebno potencira. Oduševljavaju je povratne reakcije ljudi kojima se našla u nevolji. Ističe izvjesnu Senadu iz Zenice, koja joj je, iako nema ništa, jer je sve iz stana prodala, poručila da “njenim prijateljima, koji su u poplavama ostali bez ičega, nudi krov nad glavom”.

– Novac nije vrijedan nijedne ljudske patnje, a na koncu, imam i ja svoje benefite od ovoga što radim. Upoznajem divne ljude, poput doktorice Jasne Vučičević, koja je učestvovala u edukaciji o tretiranju autizma. I to je ono najljepše – kaže Semira.

U odabiru onih kojima pomaže, rukovodi se uglavnom instinktom, ali ima i svoj način da provjeri da li je pomoć otišla na pravu adresu, a ne nekome “ko je ispružio ruku, a voza džip”.

Na kraju, otkriva nam kako je upravo u vrijeme velikih poplava upoznala jednog Sarajliju, velikog humanitarca, koji živi u Americi. On je ljubav njenog života. Kaže nam da je on trenutno u Sarajevu.

– Upoznali smo se putem Facebooka. I to je prosto nevjerovatno, ta naša ljubavna priča… Bilo je obostrano. Našli smo se. On je jedina ljubav mog života. To i on misli za mene. Jednostavno, to je nešto što čovjek jednom u životu doživi, kad sretneš osobu koju kao da znaš milion godina. Pa, mora jednom i meni to da se desi. Valjda sam zaslužila – iskreno kaže Semira.

Zahvala juniorima Čelika
Semiri je ovih dana stigla još jedna u nizu potvrda da je to što radi ispravno. Njenoj majci je uoči operativnog zahvata zatrebala rijetka krvna grupa. Na FB profilu Semiri se u samo nekoliko sati javilo više od hiljadu ljudi koji su bili spremni da istog trenutka krenu iz Austrije, Novog Pazara, Beograda, Zagreba, Niša, Ljubljane, pa čak i Amerike, da bi dali krv.

– Nemam dovoljno riječi da opišem to kako sam se tada osjećala. A posebno želim da zahvalim juniorima Fudbalskog kluba Čelik, koji su mi rekli: “Ima nas 30 i spremni smo da ovog časa sjednemo u autobus i krenemo, samo recite gdje.” To se ne može platiti, ovo su momenti kad sam sebi kažeš: “Bože moj, ima nas više nego što sam očekivala.” – kaže nam Semira.

Sve je prirodno
Semira (53) može se pohvaliti i savršenim izgledom. Sve pripisuje dobroj genetici i još boljem stanju duha. Protivnik je bilo kakvih plastičnih operacija, jer smatra da savršenstvo prirode ne može napraviti nijedna ljudska ruka.

– Protiv sam toga i mislim da žene time sebe degradiraju. Bilo je radoznalih, koji su me pitali o pojedinim dijelovima tijela, ali sve je prirodno – kategorična je Semira.

Novac nije vrijedan nijedne ljudske patnje, kaže Hofman

Avaz