PRIJEDORSKI CIKLUS OBILJEŽAVANJA

Piše: Mr.Jasmin Medić

Prijedorski ciklus obilježavanja Posjetom Korićanskim stijenama okončano je ovogodišnje obilježavanje zločina nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima. Prije toga, a kao i svake godine organizovano je i obilježavanje godišnjice prvog velikog raspuštanja konc.logora Omarska, masakra na Hrastovoj glavici, masakra u „trici“ konc.logora Keraterm, napad na sela lijeve obale Sane, a u maju i godišnjica otvaranja konc.logora Trnopolje, početak napada na Kozarac i Dan bijelih traka. Usput ćemo spomenuti i neka održavanja poput „Veće sjećanja na dr. Esu“ i par promocija knjiga o počinjenom genocidu. O kolektivnoj dženazi ćemo kasnije nešto reći.

Ono što je na svim ovogodišnjim obilježavanjima ostalo upečatljivo jeste nedolazak bošnjačkih političkih predstavnika (entitetskih i državnih funkcionera) na ova mjesta. Istine radi, jedan od njih se obratio bivšim logorašima i njihovim porodicama, a koliko je to obraćanje imalo veze sa godišnjicom zločina i kakva je svrha obraćanja bila, znaju prisutni. Toliko o odnosu prošlogodišnjih izbornih pobjednika prema prijedorskim žrtvama. O onima koji sa Prijedorom nemaju nikakve veze osim da se iz daljine laktaju kada o genocidu nešto treba reći, ne vrijedi trošiti riječi.

Vratimo se kolektivnoj dženazi 20. jula. Ove godine ukopano je 30 žrtava genocida počinjenog u Prijedoru 1992. godine. Ove godine federalna vlast (a svakako ni državna ni RS-ovska) nije 20. juli proglasila Danom žalosti. Podsjećamo, prošle godine jeste. Tada su ukopane 284 žrtve. Dolazimo do zaključka da je pitanje Dana žalosti, barem kada je riječ o Prijedoru, ovisan o broju ukopanih žrtava?! Ako je otkrivanje masovne grobnice Tomašice bio jedini razlog da se prošle godine proglasi Danom žalosti, bolje da to nisu učinili ni tada. Šta bi bilo da je proces identifikacije išao bržim tokom ili da su neke porodice ove godine dale saglasnost za ukop svojih članova porodice u sferi je nagađanja. Ne smije se ni pomisliti šta bi se desilo da neko odluči da 11. jula ne proglasi Danom žalosti jer mu nije dovoljan broj ukopanih žrtava genocida počinjenog u Srebrenici. Prijedorčani su samo jednom imali tu „privilegiju da dobiju svoj dan“ u zadnjih dvadeset godina. Gdje su sada oni koji nam, svjesno ili ne, a u svakom slučaju falsifikatorski, nameću nekakve termine poput „krajiške Srebrenice“ ili tome slično? Kako god, i ove godine se na bezbroj primjera vidjelo da nama termini tog tipa ne trebaju. Prijedor je posebna priča, očigledno ovoj državi i ovome društvu manje bitan i svakako „predaleko“ od Sarajeva. Još je tamo na kolektivnim dženazama političarima zabranjeno obraćanje pa naravno mnogima od njih nije ni zanimljivo prisustvovati, a valja i prevaliti toliki put iz Sarajeva.

No, zašto ne dati odgovor na sve ovo?! Vrlo je jasan – 2015. nije izborna godina. Sljedeća jeste i već se unaprijed očekuje veći broj prisutnih bošnjačkih političkih predstavnika i izbornih kandidata za sve nivoe vlasti – i vladajućih i opozicionih. Možda se i pokoji hrvatski političar pojavi, ali njima hrvatske žrtve iz Prijedora nikada nisu nešto ni značile, a politički se za „hrvatsku stvar“ u Prijedoru ne može puno ni poentirati. Srpskih neće svakako biti, jer bi im to moglo oduzeti koji glas na izborima. Znači, nijednom bošnjačkom političaru prijedorska žrtva ne znači ništa više do eventualnog političkog poena na izborima. I ovaj trend se iz godine u godinu nastavlja, tako da bi ovakav tekst i prije nekoliko godina bio aktuelan. Ovoga Prijedorčani sljedeće godine moraju biti svjesni kada na dženazi bude nešto više kamera, a prvi saf popunjen ljudima u odijelima na nesnošljivim vrućinama. Objavit će svoje slike sa tužnim pogledima preko portala i(li) društvenih mreža i nastaviti predizbornu kampanju. Na onima koji ostaju je da, kada drugačije ne mogu, barem glasaćkim listićem podsjete da Prijedor ne smije biti adresa politikanstva i jeftinih političkih poena.