Srđan Puhalo: Za nas Srbe u RS je veoma loše da šutimo o majci Havi Tatarević

Banjalučanin Srđan Puhalo, doktor psiholoških nauka, politički analitičar i kolumnista, objavio je 2. aprila na svom Facebook profilu komentar na vijest o pronalasku posmrtnih ostataka šest sinova i muža Have Tatarević iz sela Zecovi kod Prijedora u masovnoj grobnici Tomašica.

Mijenjati odnos

– Nakon 22 godine, šest sinova i muž Have Tatarević pronađeni u masovnoj grobnici u Tomašici, a „elita“ Republike Srpske se pravi luda i ćuti o tome. Sram nas bilo!!! – bio je Puhalov komentar na Facebooku, koji je izazvao pravu buru na internetu.

Jedni su ga osuđivali, drugi podržavali, a u intervjuu za naš list Puhalo, Srbin iz Banje Luke, govori i o tome zašto je u turbulentnom političkom vremenu, kakvo je danas, objavio ovakav svoj stav.

– Mislim da je bilo ljudski da se tako odreaguje. Činjenica da je neko pretrpio takav gubitak je poražavajuća i strašna. Problem je što mi u Republici Srpskoj o tome čujemo samo iz medija iz Federacije BiH. Mediji u RS su to nekako prešutjeli. To je veoma loše. Za nas, za Srbe, je to veoma loše, pa i za samu RS. Ono što se tokom rata dešavalo na teritoriji RS nije nešto čime se bavi naučna ili politička elita u RS.

Zbog svega toga sam, između ostalog, ovo izjavio. Mislim da tu nema velike filozofije. Svakako, ako sam to ja napisao u RS, očekujem isti način ponašanja i u FBiH. U Bosni se, generalno, odnos prema žrtvama treba da promijeni. Ne smijemo samo da gledamo na sopstvene žrtve, te na tuđe zločince. Krajnje je vrijeme da se suočimo i sa „našim” zločincima i „tuđim“ žrtvama – kaže nam Puhalo.

Šta je potrebno da ovakve stvari ne budu tabu tema u jednom od entiteta?

– Mislim da je došlo vrijeme da imamo jedan pošten odnos prema žrtvama općenito. A to znači da se otkriju sva mjesta gdje su ljudi stradali. Mislim da to treba da bude zadatak i političara. Koliko god to nevjerovatno kod nas izgledalo, ipak se pokazuje da ima svijesti kod onih koji imaju saznanja o stradanjima.

Treba nam jedan pošten odnos prema tome. Da se na žrtve gleda kao na žrtve, a ne kao na nešto što služi za politička potkusurivanja. Ne treba nam da se manipuliše žrtvama. Moramo da, prije svega, pronađemo te ljude, da se dostojanstveno sahrane, da se ta stratišta obilježe, da se oni koji su za to krivi procesuiraju, te da se o tome javno počne govoriti. Potrebno je da srpska, hrvatska i bošnjačka djeca shvate razmjere onoga što se dešavalo u ratu, ali u cilju sprečavanja svih daljnjih sukoba, a ne pripremanja za nove sukobe.

Autor ste nekoliko knjiga i studija u kojima se bavite etničkim distancama i podjelama u BiH. Možete li precizno navesti dijagnozu za ove pojave u našoj državi? Zbog čega imamo ovakvu sliku?

– Politika nas dijeli, ali ljudi koji žive na ovim prostorima nisu zavađeni. Političari manipulišu strahom ljudi. Time dobivaju prostor da se ne bave onim egzistencijalnim problemima, koji svakodnevno muče čovjeka. Taj strah im omogućava da lakše vladaju nama, da ti problemi koji su mnogo važniji, recimo pitanja nataliteta, zdravstva, školstva i naše budućnosti, ne bi dolazili u prvi plan. Taj strah, jednostavno, homogenizira etničke grupe.

Na tom kolektivnom planu, a to su istraživanja pokazala, ljudi se stvarno ustručavaju jedni od drugih. Srbi vole svoje, Hrvati vole svoje, Bošnjaci vole svoje. Ali na tom nekom individualnom planu, čini mi se, nije tako. Kada se ljudi sastanu, kada imaš komšije drugih nacionalnosti s kojima živiš, ti animoziteti s kolektivnog nivoa se ne prenose na nivo pojedinaca. To je nešto što ohrabruje.

Ali, problem je što uvijek postoji jedna zadrška straha jednih od drugih i trećih i da to stanje političari svjesno održavaju. Oni i jesu ti koji koče normalizaciju odnosa u BiH.

U jednom intervjuu 2009. godine kazali ste da je situacija u BiH šizoidna. Kakvom biste je onda opisali danas?

– Imamo iste probleme kao i 2009., samo što primjetno lošije živimo. I dalje mislim da je kod nas jedna prilično šizofrena situacija. Imamo problem da, prije svega, političari ne znaju šta hoće, a šta neće. Ne postoji jasan put ove države ka određenom cilju. Ne postoji jasan stav da li je to EU, da li je to NATO, da li je to neutralnost, ili možda orijentacija ka Rusiji. Onda imamo situaciju da svako vuče na svoju stranu, da se ne slušamo i ne čujemo i sve to onako izgleda šizofreno. Ako toj našoj domaćoj šizofreniji dodamo i šizofreniju međunarodne zajednice, koja nije koherentna i koja nema zajednički cilj i viziju šta da uradi s Bosnom, onda ova konstatacija i dalje stoji.

Nastupio predah

Šta mislite danas o izbornim pobjednicima iz 2010. godine, SDP-u i SNSD-u?

– U RS ste imali vlast SNSD-a koja je bila jaka i stabilna i koja je kontrolirala sve, te koja je pokušavala da u proteklom periodu vlada što je moguće jače i da odgovori na izazove. Koliko je u tome uspjela, govore činjenice da imamo tešku ekonomsku situaciju, visoku nezaposlenost, skoro jednako stanje i kada su preuzeli vlasti. Slično se može reći za FBiH. Oni se nisu suočavali s problemima, već su pokušavali da te probleme prolongiraju. Problem je što se i SDP i druge stranke bave međusobnim nadigravanjem, a ne rješavanjem problema građana, što je februar, uostalom, i pokazao.

Šta treba očekivati od ovogodišnjih izbora? Treba li biti optimističan kada je riječ o promjenama?

– Ja ne znam šta se može očekivati od starih partija i starih igrača. Ono što je evidentno jeste da su ljudi ljuti i razočarani i pitanje je ko je taj ko će biti dovoljno uvjerljiv da te ljude mobilizira i prevede na svoju stranu. Možda bude još veća apstinencija birača. Ali, sasvim je jasno da se mora mijenjati kvalitet politike, odnosno odnos prema politici. Nisam siguran da to možemo uraditi sa starim političkim opcijama.

Mogu li građanske demonstracije pozitivno utjecati na društvene promjene u BiH?

– Ova država, ako ne bude novca, morat će postati poštena, jer se više neće imati odakle uzimati i krasti. Mislim da ovi protesti jesu nešto što je dobro, jer je poslana jasna poruka da se ovakve stvari više ne mogu dešavati, jer narod više neće da trpi.

To što je sada određeni tajm-aut, ne znači da su ljudi digli ruke, već možda znači određeni predah. Mislim da su i političari shvatili poruku, samo je problem što i dalje nastavljaju po svome nadajući se da neće doći do neke nove eskalacije nezadovoljstva. Čini mi se da su i svijet i međunarodna zajednica vidjeli da ovo ovako više ne ide.

Lagumdžijina cijena od 2002. porasla na dva miliona, Izetbegovićevi ugovori su još tajni, Dodik utakmice rješava driblingom i fintom

Možete li prokomentirate Vašu kolumnu na portalu „Frontal“, koja nosi naziv „PANINI Opći izbori 2014.“? Na duhovit način ste poredali političke lidere poput fudbalera na sličicama. Za Zlatka Lagumdžiju kazali ste da mu je cijena 2002. godine iznosila oko 860.000 KM, a da se danas procjenjuje da vrijedi najmanje 2.000.000 KM. Za Bakira Izetbegovića ste indikativno naveli da su njegovi ugovori još pod velom tajne, a za Milorada Dodika da je na domaćem terenu neprikosnoven i utakmice rješava jednim potezom, driblingom i fintom.

– Htio sam na ovaj način pokazati da se političari mogu vrlo lako opisati u nekoliko rečenica, da se ponašaju kao na tržištu, kao fudbaleri koji u klubovima za koje igraju daju maksimom. Ja tvrdim da iza naših političara ne postoje neka ideologija ili neka uvjerenja. Oni se ponašaju u skladu s datim trenutkom, što zbunjuje ljude i stvara tu neku šizofrenu situaciju, pa tako više ne znate ko je ljevica, ko je desnica, a ko je centar.

Takvi pojmovi su kod nas postali beskorisni. Vi samo vidite vrlo pragmatične igrače, koji imaju svoju cijenu i koji veoma dobro naplaćuju tu svoju igru i vrlo često ne dozvoljavaju drugim igračima u njihovim timovima da dođu do izražaja. Htio sam da kroz te sličice pokažem sav jad i bijedu domaće političke scene.