Ispratili smo 2018.godinu. Dani su ovo kada su nam gradske ulice uobičajeno preplavljene Bosancima i Hercegovcima rasutih širom svijeta. Pred novogodišnju noć svuda nekakva gužva i srklet. Prijedor mi se odavno o novogodišnjim praznicima nije  učinio punijim. Ulice skromnije nakićene, najavljujući ”najluđu” noć , koja je  već iza nas.  Krajem godine obično sravnamo račune,  oduzimamo i sabiremo uspjehe od neuspjeha. Onda sa dobivenim rezultatom uplovimo u novu godinu. Ovaj put sumornu i tešku 2019-tu. Nekome sretniju, ali većini bh gradjana nažalost težu. Jutro je osvanulo sa prepunom rubrikom ”crna hronika” u dnevnim vijestima. Cigarete su od danas skuplje, a u najavi je poskupljenje električne energije. Cijena nafte u svijetu odavno nije bila niža. Distributerima goriva u BiH očito nebitan podatak. Vlast šuti!

 

”I da nam živi predsednik!”

 

Praznici su uglavnom  prilika kada se prisjećamo i onih kojih više nema. Pogotovo u ratom teško pogođenim područjima u kojima se svako praznovanje, pa i svatovi, u nekom trenutku pretvore u samo još u jednu od  komemoraciju u nizu. U Prijedoru posebno. Dovoljna je neka poznata pjesma, pogled na fotografiju, countdown… Vi, kojima se ovo nerijetko desi razumijete o čemu  vam pričam.

Bosna i Hercegovina je ove godine obilježila i 26 godišnjicu najcrnjeg dijela svoje historije, obilježenog nezapamćenim zločinima nad civilnim stanovništvom i genocidom. Iako smo davno zagazili u XXI stoljeće, u Bosni još uvijek ne vlada mir. Ove godine je na vječni svijet preselio Paddy Ashdown  jedan u nizu Visokih predstavnika, čuvara mira ili kaosa u BiH. Zavisi kako se uzme! U jednoj tako okrutno lijepoj zemlji kakva je ova naša, drugi, još uvijek živi i vladajući Visoki predstavnik Valentin Inzko, uvjerava nas kako nam država već 10 godina terorizira vlastite građane, zaboravljajući pritom svoje ovlasti, vlastitu poziciju i ulogu u njoj. Između ostalog, ove godine smo ponovo birali državni, entitetske i kantonalne vrhove. I izabrali! Prvi put u poslijeratnoj historiji na mjesto predsjedavajućeg Predsjedništva države BiH sjeo je čovjek koji otvoreno i bez straha od ikakvih konsekvenci ističe svoju mržnju prema Bosni i Hercegovini i čini sve na njenom urušavanju -Milorad Dodik!

Njegove  izjave u mnogome podsjećaju na predratne Karadžićeve. U 2018.godini zvučale su daleko teže i opasnije. “Ja više volim Srbiju nego BiH. BiH je samo moje radno mjesto i ništa više”, kazao je Dodik, te dodao da su ”Oni” u BiH “samo silom međunarodnog sporazuma”. Ranije je za beogradske Novosti izjavio: ”Jamčim, nezavisna Republika Srpska će nam pasti u krilo kao zrela jabuka. BiH je neodrživa, a kada bi se Republika Srpska danas izdvojila, ne bismo imali nijedan problem živjeti kao samostalna država. Kad bih mogao sutra napraviti nezavisnu Republiku Srpsku, a da ne padne nijedna glava, napravio bih to”.

I niko mu očito ne stoji na putu. Dok su se Džaferović i Komšić igrali zastavom RS u Predsjedništvu BiH, u manjem bh entitetu je oformljena nova Vlada RS, sa dodatnih pet ministarstava i bez ministarstva za raseljena lica i izbjeglice. I ništa to nije bilo dovoljno Bošnjacima u Vijeću naroda da podignu glas za bilo što. Prema nezvaničnim informcijama, nekadašnji savjetnik Bakira Izetbegovića Dževad Mahmutović, pravdao je to niskim grantovima ukinutog ministarstva. Čak ni na užasan ekspoze novog premjera niko nije rekao ni jednu jedinu riječ. Bošnjački predstavnici i sami su očito svjesni kraja, pa i njihove političke karijere okrunjene dobro plaćenim četvorogodišnjim mandatom.

Susjedima i komšijama  odjedanput smo postali značajniji od njih sebi samima. Susjedi u Hrvatskoj su ”Deklaracijom o poziciji i položaju hrvatskog naroda u BiH” otvoreno udarili na bh suverenitet, kojeg u onih pola države, na prostoru manjeg bh entiteta odavno nema. Entitet Republika Srpska je prema riječima Ivice Dačića, srbijanskog ministra vanjskih poslova, odjednom i preko noći, u sjenci srpsko-albanskih pregovora, postala značajnija srbijanskom vrhu, čak i od samog Kosova. Ko iole zna o značaju srpskih svetinja na Kosovu srpskom narodu općenito, nakon ovakve izjave i svega već viđenog u periodu 92-95, u najmanju ruku se naježi.

Za razliku od 90% građana Srbije koji, po riječima srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića naš teritorijalni integritet ne poštuju, on kaže da ga još uvijek poštuje. Do kada će, saznat ćemo sigurno u 2019.godini, jer je već 17. Januara Vladimir Putin u Beogradu. Beograd će, doduše, već u maju zijaretiti i  predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan . Premijerka Brnabić zaključuje pak da su Srbija i Srpska već uveliko jedno. Danas je, čestitajući građanima Srbije i Srpske Novu 2019.godinu, istakla da će odnosi Srbije i Srpske, koji nikada nisu bili bliži, u idućoj godini biti još bolji. Dotle je građanstvo BiH u dilemi: podržati ili ne podržati Davora Dragičevića i Muriza Memića, roditelje za koje se priča da im je djecu ubio sistem.

 

”I da nam deca gledu u asfalt!”

 

Dok se na ulicama Banja Luke bije bitka manjeg dijela građana sa sistemom, Sarajevo uglavnom, na sve šuti. Doduše i većina u Bošnjaka koji sve više postaju kantonalni narod. Sve udaljeniji od vlastite države, njenih dimenzija i granica, i stvarnosti u onih 49% RS-a, kao  i onih teritorija FBiH na kojima se struja plaća Elektroprivredi Herceg Bosne. Bošnjačka politička vrhuška šuti takodjer. Bakir Izetbegović nam ponekad ispriča bajkicu o obećanjima SDA i usporedbama sa potrebama Njemačke za milionskom radnom snagom. Bezlični bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović djetinje prijeti, zaokupljen unošenjem i iznošenjem entitetske zastave sa turbofolkerskom pojavom Željka Komšića. Kod SDP-a, SBB-a i ostalih mnogobrojnih partija prosto su nevjerovatne kantonalne bitke za vlast. Kao da države u Bošnjaka više i nema. Tu i tamo se spomenu Dodik i Čović, dosadašnji vlastodršci, kao spasitelji najvećeg političkog i kadrovskog gubitnika u kontnuitetu stranke SDA. Barem na državnom nivou. I da! I u IZ su ovih dana održani izbori. Nevezano za činjenicu što sa pola države i imami bježe. Ne znam zašto ali ovih dana sam se sjetio posljednjih riječi rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića i njegovog toplog razgovora sa Senadom Hadžifejzovićem. Predsjednik rahmetli poručuje nam da budemo to što jesmo, ali da svi budemo malo više Bosanci. Više sam nego uvjeren da bi smo ga danas duboko razočarali.

 

Zbogom Bosno, odoh ja za Njemačku

 

Situaciju je, istini za volju, najvećoj većini građana BiH uljepšala informacija da je Njemačka konačno postala useljenička zemlja. Za i onako malo Bošnjaka u RS ovo definitvno znači potpuni nestanak, najavljen već posljednjim i najvećim poslijeratnim političkim porazom na oktobarskim  izborima prošle godine. Poraz  koji je zalud pokušavano bilo zataškivati mahramom Begije Smajić, prve pokrivene žene u NSRS. Kakve će novonastala situacija  imati efekte po budućnost države i društva, ostaje da vidimo. Većina onih koji ne čekaju termin pred nekom od ambasada, a posebno Ambasadom Njemačke, konačno je svanulo. Od 01.01.2020.godine, moći će otići i sami. Pa i skupa sa porodicom.  Agonija bh građana koja traje već 23 ”mirnodobske” godine postala je neizdrživa.  Neizvjesnost sve veća, a kriza u zemlji sve intenzivnija. I politička i ekonomska. I nemojte mi poslije 1992.godine i svega već viđenog, pričati kako nešto nije nemoguće. Secesionističke najave i naoružavanja u okruženju, kao i najave ustavnog preustrojstva manjeg bh entiteta više su nego prijeteći. Amerikanci su svojom, već odavno ispraznom pričom o sebi kao čuvarima teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH (ma šta se u našem slučaju pod tim podrazumijevalo), postali pokrovitelji i čuvari diksriminacije i aparthejda neviđenog u novijoj europskoj povijesti. O Europljanima je šteta tupiti zube.  Nešto se  cijelo jutro pitam: ko li je bošnjački Petar Ivancov?! Imaju li ga Bošnjaci uopšte?  Ipak, nećemo preskočiti čestitati vam , sada već tekuću godinu, unatoč činjenici da smo svjesni da će biti teška i neizvjesna. A ja se nadam se da neću biti u pravu.

Želim vam prije svega puno zdravlja, porodične i poslovne sreće. Starijima ljepšu starost, bolesnima ozdravljenje, ljudima u potrebi spasa, omladini selameta… Ma koje vi meni nacije i vjere bili. Svim građanima BiH želim prije svega mira koji se iz dana u dan sve više ugrožava. Uvjeren sam da će većini građana odluka njemačkih vlasti da nam širom otvori vrata, 2019.godinu učiniti barem mrvu ljepšom. Ako već ništa, barem ćemo intenzivnije i svakodnevno maštati o nekom boljem sutra i životu dostojnom čovjeka. Malim željama svima nama svojstvenim, nevezano za naše bošnjaštvo, srpstvo, hrvatstvo…

Zato neka vam je, prije svega,  sretna  2020. godina!

Ali, opreza radi, a i zbog stanja i situacije u zemlji, čega ste valjda svjesni, nadopunit ću je  onako kako je to učinio jedan moj profesor opraštajući se od nas na posljednjem održanom času školske 1991/92.godine u Prijedoru: Ali, ko preživi!

 

Sudbin Musić