Vrlo često se vraćam pišući ove nostalgične pripovijesti na ulicu svoga djetinjstva i trg pred nekadašnjom Vaskrsijinom mesnicom ,sadašnjom/bivšom robnom kućom „Patrija“. Zaista mnogo toga se odigravalo u mome djetinjstvu i to upravo na tome prostoru i koliko god da pišem još ostaje masa toga nenapisanog i nezabilježenog .
Danas ću vam pripovijedati o građevini koja je kao i mnoge druge „pokošena“ oštrom sabljom nadiruće i svevladajuće tajkunizacije Prijedora. A bilo je razloga za njeno čuvanje i konzerviranje . I kad je već „morala“ da se ruši zaslužila je u najmanju ruku bar jednu malu mesinganu pločicu ,ugrađenu u novopodignuti objekt ,pločicu veličine pola lista papira na kojoj bi stajalo ko je i kada tu živio i obavljao za sve građane Prijedora korisnu djelatnost pripravljanja i prodaje lijekova . O etnicitetu vlasnika u nekada izrazito multietničkoj čaršiji bi također trebala da stoji poneka riječ.
Ali,jok ! Čaršija je zaauzeta etnički čistim topovima i prema novim gazdama i njihovoj nacionalističkoj ostrasčenosti tu nema mjesta čak ni uspomenama na nekadašnje komšije koji su imali neka druga imena i molili se nekom drugom bogu.
U prvi mah bi čovjek pomislio da se tu radi o nemaru, nekulturi, primitivizmu kako me uvjerava jedan lokalni i novoproizvedeni “patriota”
Međutim nije to tako !
Ideologija je po srijedi !
Ali o tom drugom prilikom .
…..
Jedva da se sjećam vremena kad je u ovoj kući funkcionirala apoteka Luje Hiršmana u ”punom pogonu”.
Stariji od mene pričaju o apotekaru Luji kao o jednom dobroćudnom i mirnom čovjeku koji je mnogima pomagao prije Drugog svijetskog rata.
Došao je rat i pokojni Ludwig zvani Lujo je neznam kakvim čudom preživio pogrom prijedorskih Jjevreja.Preživjela je i jedna djevojčica ,da li dijete Lujino dobijeno u poodmaklim godinama ili unuka ni to neznam.
Kažu da je apotekar Hiršman bio pravi virtouz u spravljanju masti i mehlema za kožne bolesti i otvorene rane.
Čuo sam priču o tome kako je neki Prijedorski gazda ”parajlija” išao u Zagreb po neke lijekove ; masti i prašak . Nije vjerovao prijedorskim apotekarima i kad već ima para izjavi : ”Odoh ja bogme u Zagreb po medicinu”
Kad se vraćao u vozu za Prijedor koji je tada vozio ravnih pet i po sati do Zagreba pokaza svome saputniku također jednom poznatom Prijedorčaninu . ”Evo ovo će da im pomogne. To je iz Centralne apoteke sa Trga Bana Jelačića”. Zatim malo bolje pogleda na papirić u pakovanju i kad spazi da na njemu stoji ”Spravljeno po recepturi Ludwiga Hirschmana apotekara iz Prijedora” obuze ga bijes.
”Pa zar ja da sprašim 11 sahata drndanja vozom do Zagreba, a to sam mogao kod Luje naći”
Navodno po povratku kući s voza prevlada u njemu kajanje prema komšiji Luji i zaželi priznati svoju grešku.
Naišao je pored apoteke i spazio Luju ispred. Bilo je već zatvoreno. Samo obližnja bosanska kafana je bila otvorena. Počeo se izvinjavati i davati Luji komplimente .
”Ništa zato . Svaka škola se plaća. Nego ti haj na kafu ja častim. Potrošio si se brate , nije šala jedanaest sahata voza i pare ”…. S puno ironije Lujo ”počasti” komšiju.
Pukla je priča kroz Prijedor. I Luji počeše dolaziti mušterije čak iz Sanskog Mosta , a bogami kaži čak i iz Banja Luke .
…..
Ljetos u Brezičanima sam bio u gostima kod Činčika, jednog od junaka mog djetinjstva, i kako to obično biva počesmo pretresati stari komšiluk, kuću po kuću . I dođosmo na apotekara Hiršmana.
Činčik se mnogo bolje sjeća lika i porodice Lujine. Osvježi mi slike. Da,da sad se i ja sjećam da je Lujo imao uvijek ”hozntregere” na sebi a djevojčica je bila Činčikova vršnjakinja ,dakle pet-šest godina starija od mene . Činčik reče da se mala zvala Harijeta . To nisam znao. Da je bila zlatokosa sa pletenicama i toga se sjećam.
Partizani nacionalizirali sve pa i Lujinu apoteku. Lujo sa svojim iskustvima iz tek nedavno završenog holocausta postao je sumnjičav prema svakome. Bez volje je ”zaposlen” u svojoj vlastitoj apoteci koju je godinama razvijao i kojom su sad počeli komandirati neki ”drugovi”.
Luji ”pučee film” potrpa stvari u pet šest velikih pletenih korpi i familiju sve na jedna kola i pravac stanica , a poslije Tel Aviv. Upravo se formirala država Izrael i Lujo je u tome vidio spas.
Činčik se sjeća ispraćaja upravo onako kako se i ja sjećam. Tužna je taj dan bila čaršija.Komšiluk je plakao . Djevojčica s pletenicama je bila jako tužna i kako reče Činčik vrlo lijepa. Ja sam ipak bio dijete a on ju je već gledao ”muškim očima”.
…..
Još , najmanje pet šest godina kad smo prolazili pored ”Hiršmanove apoteke” ossjećali su se mirisi medikamenata , preparata i svih lijekova koje je stari komšija čudesnim entuzijazmom spremao i liječio nas u vrijeme kad je šuga bila prava pošast za čaršiju.
Poslije je ta kuća, napuštena, i dodijeljena porodici Midžić, kasnije je tu bio krojač Dedo Crnalić. Poslije rata, 2003 sam tu sjedio. Bio je tu kafić”Akord”.
Pred nekoliko godina je objekt srušen i ni traga Hiršmanovoj avliji, pumpi i bunaru.
….
Eto , tako svaka zgrada u našoj čaršiji ima svoju priču. Postoje još uvijek ljudi koji to pamte. Jako bih volio da mi se pridruže, jer ja puno toga i neznam , ali znam samo da je naša nekada multietnička čaršija” puna priča”. Samo trebaju kroničari da to sve pobilježe .
Toliko za sada !
Vaš Midhat Medić
