34-godišnji Filip Hrgović pobijedio je 21-godišnjeg Britanca po imenu Moses Itauma i postao prvi Hrvat koji je postao prvak svijeta u profesionalnom boksu u teškoj kategoriji.
Ima sportskih događaja koje samo odgledaš, kažeš: „Bravo“, i nastaviš dalje.
Ali ima i onih koji te vrate nekoliko desetljeća unatrag. Upravo završeni meč Filipa Hrgovića protiv Mosesa Itaume bio je upravo takav za mene.
Gledajući ih u ringu, nisam posmatrao samo 34-godišnjeg Hrvata i 21-godišnjeg Britanca po imenu Mozes Itauma. Nisam gledao samo jednu borbu za svjetski IBF naslov. U nekim trenucima gledao sam nešto što mi je vrlo dobro poznato – ono posebno stanje u kojem više nije najvažnije koliko si brz, koliko si snažan ili koliko si dobro pripremljen.
Dođe trenutak kada se sve svede na jedno pitanje: Koliko još možeš? A onda na ono još važnije: Hoćeš li nastaviti? Zato mi je ova Hrgovićeva pobjeda posebno bliska.
Ne zato što je Hrvat. Mogao je biti bilo tko. Ne samo zato što je postao svjetski prvak, nego zato što znam koliko je dalek put od prvog ulaska u dvoranu do trenutka kada čovjek stoji u ringu i shvati da je sav trud ipak imao smisla.
U ringu se brzo zaboravi sve što znaš
Onaj tko nikad nije trenirao borilački sport možda teško može razumjeti jednu stvar.
U dvorani možeš biti odličan. Možeš mjesecima trenirati isti pokret, istu tehniku. Možeš znati kako se braniti, kako kontrirati, kako disati, kako rasporediti snagu. Ali ništa od toga ne izgleda potpuno isto kada preko puta tebe stoji čovjek koji te stvarno želi pogoditi. Tada tehnika ostaje, ali se mijenja sve oko nje. Srce počne raditi drugačije. Disanje postane drugačije. Vrijeme tad postane drugačije. A glava ti ponekad govori stvari koje nisi očekivao da ćeš čuti.
Zato sam gledajući Hrgovića sinoć više puta pomislio: ovaj čovjek zna da još nije gotovo. I to je ogromna stvar.
Itauma je bio bolji u velikom dijelu meča. To treba otvoreno priznati. Bio je mlađi, brži, svježiji. Imao je energiju čovjeka koji tek otkriva koliko daleko može dogurati. Hrgović je izgledao kao da plaća cijenu svojih 34 godine.
Ali možda je upravo tu bila zamka. Jer godine u borilačkom sportu uzimaju neke stvari. Brzinu. Reflekse. Oporavak.
Ali godine ponekad daju nešto drugo. Strpljenje. Mlad čovjek želi pobijediti. Iskusan čovjek zna da ne mora pobijediti odmah i to je velika razlika.
Itauma je izgledao kao čovjek koji želi uzeti borbu. Hrgović kao čovjek koji zna da borba ima devet, deset ili dvanaest rundi. Nije svaka runda cijela borba i to je nešto što se uči godinama. Kada si mlad, želiš brzo dokazati da možeš.
Kada stekneš iskustvo, tad počneš shvaćati da ne moraš sve dokazati u jednoj minuti. Ponekad moraš prihvatiti da protivnik ima svoju rundu. Ponekad moraš primiti udarac. Ponekad moraš napraviti korak natrag. Ponekad moraš preživjeti. I onda čekati.
To „čekati“ možda je najteži dio, jer ego želi odgovoriti. Tijelo želi uzvratiti. Prisutna publika želi akciju. Ali iskusan borac zna da je najopasniji trenutak često onaj kada pokušavaš dokazati nešto što ne moraš dokazivati.
Hrgović je čekao. Za to vrijeme Itauma se trošio.
Onda se dogodilo ono što se u boksu često dogodi
Borba se počela mijenjati. Ne odjednom. Ne kao u filmu, nego malo po malo. Itaumina svježina počela je nestajati. Njegovi pokreti više nisu bili isti. Udarci mu više nisu imali istu lakoću. A Hrgović je još uvijek bio tamo. To je ono što mladi boksač mora naučiti, a stariji već zna.
Nije dovoljno biti bolji dok imaš snage. Moraš znati što napraviti kada snaga počne nestajati.
Itauma nikada prije nije došao do devete runde u profesionalnom meču. Ovog puta je došao, jer je morao.
I upravo tamo, u dijelu borbe koji je za njega bio potpuno nov, počeo se raspadati jedan san. A istodobno se počeo ostvarivati drugi.
Deveta runda
Kada je Hrgović krenuo u završnici, nešto se promijenilo. Odjednom više nije izgledao kao čovjek koji pokušava preživjeti mladost preko puta sebe.
Izgledao je kao čovjek koji je prepoznao priliku. A borci takve prilike ne dobivaju često, pogotovo u teškoj kategoriji. Jedan trenutak, jedna pogreška, jedan udarac i cijela se priča promijeni. Hrgović je krenuo. I nije stao.
Itauma je bio iscrpljen, a njegov je kut konačno odlučio da nema smisla nastavljati. Ručnik je ubačen ring. Tehnički nokaut u devetoj rundi.
I onda ono što će ostati zapisano zauvijek: Filip Hrgović – svjetski prvak.
Meni ovaj naslov govori o nečemu drugom
Kad sportaš podigne pojas, ljudi obično vide i zapamte onu posljednju scenu. Ja uvijek nekako razmišljam i o onome što joj je prethodilo. Jer znam koliko treninga nitko ne vidi. Koliko puta čovjek dođe u dvoranu kada mu se ne dolazi. Koliko puta radi isti pokret iznova. Koliko puta izgubi. I koliko puta se pita ima li sve to smisla. I koliko je teško nastaviti kada rezultat ne dolazi onda kada ga očekuješ.
Hrgović je imao svoj veliki profesionalni poraz protiv Daniela Duboisa. I nakon takvog poraza lako je početi sumnjati. Možda više nisam taj. Možda je vrijeme prošlo. Možda sam propustio svoju priliku. Možda nikada neću postati ono što sam mislio da mogu biti. To su sve pitanja koja sportaš možda nikada javno ne izgovori, ali ih gotovo sigurno barem jednom čuje u vlastitoj glavi.
Zato mi je njegov naslov prvaka mnogo važniji od samog nokauta, jer najveća pobjeda nije ona kad pobijediš protivnika, već kad pobijediš sebe. Najveća pobjeda je kada pobijediš onaj glas u sebi koji ti govori da je možda gotovo.
Moses Itauma će iz ovoga tek početi graditi svoju karijeru
Ne bih nakon ovog meča želio govoriti o Itaumi kao o gubitniku. On ima tek 21 godinu. Dvadeset jednu i pred njim je ogroman dio života i boksačke karijere.
Ono što je sinoć izgubio može mu jednog dana biti vrijednije od mnogih ranih pobjeda, jer sada zna kako izgleda deveta runda. Zna kako izgleda kada noge više nisu svježe. Zna kako izgleda kada protivnik ostaje ispred tebe iako si ga do tada nadboksao. I zna kako izgleda trenutak kada moraš priznati da je drugi čovjek taj dan bio bolji. To boli, ali upravo iz takvih poraza često nastaju pravi prvaci.
A Hrgović?
Hrgović sad ima ono zbog čega je sve davno počelo: Svjetski naslov. I to u najtežoj, najpoznatijoj i možda najokrutnijoj boksačkoj kategoriji. Ali mislim da bi bilo pogrešno njegovu pobjedu svesti na priču „iskustvo je pobijedilo mladost“. Previše je jednostavno. Ovo je bila pobjeda strpljenja nad panikom. Pobjeda izdržljivosti nad trenutnim neuspjehom. Pobjeda čovjeka koji je znao da jedna loša runda nije kraj borbe.
I možda je upravo zato ova pobjeda toliko lijepa. Jer život često izgleda upravo tako. Nekad si bolji, pa izgubiš. Nekad si lošiji, pa ipak ostaneš u igri. Nekad pomisliš da je prilika prošla. A onda se, u devetoj rundi, pojavi još jedna. Samo je moraš prepoznati.
Teško ovu pobjedu gledati samo kao sport
Naravno da je ovo povijest hrvatskog boksa. Naravno da je ovo ogroman uspjeh. Ali za mene je ovo prije svega podsjetnik na jednu jednostavnu stvar koju borilački sport odavno pokušava naučiti: Ne moraš pobijediti svaku rundu da bi pobijedio meč.
Ponekad izgubiš nekoliko rundi. Ponekad izgubiš puno više od toga. Ponekad izgubiš godine. Ponekad izgubiš vjeru u sebe. Ali dok god zvono nije označilo kraj, priča nije završena.
Filip Hrgović sinoć nije bio najmlađi čovjek u ringu. Nije bio ni najbrži. Nije bio bolji svake minute, ali kada je došao trenutak koji je odlučivao o svemu – on je bio spreman. I zato je danas svjetski prvak. Možda je upravo to ono što borilački sport najbolje zna reći čovjeku: Budi uvijek spreman!
Jer ne pobjeđuje uvijek onaj koji je najjači. Ne pobjeđuje uvijek ni onaj koji je najbolji. Ponekad pobijedi onaj koji može izdržati dovoljno dugo da dočeka svoj trenutak. Hrgović ga je čekao godinama i sada je on napokon došao.
I zato, kada danas gledam njegovu fotografiju sa svjetskim IBF pojasom, ja ne vidim samo jednog 34-godišnjeg boksača koji je pobijedio 21-godišnjeg velikog talenta. Ja vidim mnoge godine, mnoge treninge, sve one runde koje nisu bile prikazane na televiziji. Vidim čovjeka koji je, nakon svega, još jednom ušao u ring.
A ponekad je upravo to najveća pobjeda – ući još jednom.
I – izaći kao prvak svijeta.
Nenad Bakaj/Plenum.ba
