U Memorijalnom centru u Biljanima kod Ključa danas je obilježena 34. godišnjica zločina u kojem je 10. jula 1992. godine ubijeno više od 250 civila bošnjačke nacionalnosti.
Iz Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) podsjećaju da je najmlađa žrtva zločina bila tromjesčna beba Amila Džaferagić, koja je ubijena sa četverogodišnjim bratom. Njihova tijela su pronađena u naručju majke Besime Džaferagić, među 188 ekshumiranih žrtava iz masovne grobnice “Lanište 1”.
Među preživjelima je i Raif Hodžić, koji se prisjetio stravičnih događaja iz jula 1992. godine.
– Preživio sam nesretni juli ‘92. godine., 10. jula desio se veliki zločin kada su agresorske snage, kako oni to kažu, čistile terene. Tada su svo muško stanovništvo, čak i maloljetne i starije ljude, odvodili. Jedan manji broj su vratili, jedan broj pobili, a neke su vratili pa ih kasnije ponovo ubili i bacili u jamu Bezdanu – rekao je Hodžić za “Avaz”.
Istakao je da je riječ o teškom zločinu čije posljedice i danas osjećaju preživjeli i porodice žrtava.
– Zločin je bio težak, ali ono što je najžalosnije jeste da se zločini dešavaju i danas. Čak se i izvršioci zločina ovdje slobodno kreću, susrećemo se s njima u trgovinama, institucijama – istakao je Hodžić.
Dodao je da su porodice žrtava razočarane i ogorčene radom institucija, zbog čega su bili primorani organizovati proteste i tražiti odgovore.
– Duboko smo razočarani i očajni u naše institucije. Prinuđeni smo da moramo praviti proteste, odlaziti u Sarajevo pred sud. Održali smo desetak sastanaka s vodećim ljudima u sudu, njihova obećanja su bila da će se sve to riješiti – naveo je Hodžić.
Kako je istakao, protok vremena dodatno povećava osjećaj nepravde kod preživjelih.
– Ali vrijeme čini svoje. Evo 34 godine, a kako je krenuo proces ovom dinamikom, ne vjerujem da će se za 10 godina završiti – zaključio je Hodžić.
Avaz
