Gledao sam prema tom prostoru gdje je bila moja avlija ,duboko sam utonuo u duboke misli i možda koji put uzdahnuo kad ču glas iz pravca čovjeka što se približio :
Neće vrana , neg na glogić. Jesi li ti to komšo . Sječaš li me se. Ja sam Adem iz Ciganluka. Išli smo zajedno u školu kod Jereze. Ja sam bio godinu stariji od tebe , ali prop'o , nama u prvom , jebaji ga …nama ciganima se nije dalo u školi… ali jope niko nije brez nafake
O kako da te se nesjećam . Sve raje iz ciganluka se sjećam … sviju ….znaš da smo često bili zajedno
Nejma ništa ni od naše mahale, ovog našeg donjeg dijela ove ulice. Sve zatrto. Ni traga o kovačnicama … isto kafići i tamo … E moj brate , ti si učevan i ti neđe zapiši da je Adem sin Ibrin proćeran iz Prijedora sada u Čikagu sa kućom u „Rod Padi Holerson 47“ isti broj k'o nekada u Esada Midžića 47… a koji ono broj kod tebe bi ovdje
Esada Midžića br 19
De sjedi da popijemo nešto !
Ne mogu matere mi! Sad će vamo u Ilicinom sokaku doći taksi po mene, idemo žena i ja u Bajnaluku , nako samo promuhati se po Bajnaluci , nako samo da „gujca vidi puta“. Pred noć kontamo u Kozarac na kvrgušu jope taksinom . Štaaš komšo , jebaji ga, tako je sada kod mene. Ima se ,more se !Atko Amerikanac !
Fino bogami ! haj nek je sa srećom
Poslije dva do tri koraka Adem se vrati. Djelovao je vrlo zainteresirano, priđe mi sasvim blizu i upita :
Boga ti čuješ li išta za onog Smaju , što se pričalo da je imo švapsku mater , a oca mu ubili partizani kad su proćerali one švicarske dokture? Pričalo se da su špijuni i da su radili protiv Tite i države.
Misliš Smaju što se družio samnom ?
Da, da onoga što je prebjego s ringišpilcima .
Ma da čujem se sada s njim , ali dugo nisam o njemu ništa znao .
Puno ćeš ga pozdraviti, poselamiti, već kako hoćeš … Samo reci da ga pozdravlja Adem što je imao „kovanog horoza“, on će se sjetiti, nama.
Ovaj slučajni razgovor pokrenuo je u meni pravu lavinu uspomena.Pominjanje „kovanog horoza „ je bilo inicijalna kapsla … Mjesto na kojem se ovaj susret razgovor desio i sadržaj razgovora sa Ademom iz Ciganluka su evo razlog da ti malo osvježim našu ulicu i da te podsjetim na lijepe trenutke u nadi da ti to kao i meni čini dopunsku „hranu“.
Evo na dohvat ruke, dvadesetak koraka od mene je bila naša avlija . „Sjedim“u mislima u njoj pod jorgovanom u sjenci vremešnih i crvotočnih taraba.
Već sam ti pisao da pišem crtice ,zabilješke i sjećanja i da ih namjeravam složiti u jednu svoju buduću kroniku Prijedora iz vremena kojih se i ti i ja dobro sjećamo. Tebi u ovom pismu prilažem priču o svojoj avliji, našoj mahali i naravno i to s razlogom o „Kovanom horozu“ , koju sam podavno napisao a bio je zaturio među mnogima.
Ademovo insistiranje da ti prenesem pozdrav od njega sa strogo podvučenom referencom „Adem što je imao kovanog horoza“.Eto to ti je razlog da ovu kratku priču priložim uz jedno pismo svom i Ademovom , dakle zajedničkom prijatelju iz djetinjstva
Adem se u trećem razredu našao u našem odjelenju. Dovela ga učiteljica i tražila slobodno mjesto u nekoj od klupa.Pitala ga da li poznaje nekoga u odjelenju i on je prstom pokazao na mene. Dobro , onda ćeš sjediti s njim , rekla je učiteljica i od tad je naše ulično poznanstvu preraslo u pravo školsko drugarstvo.
Čini mi se da niko nikada nije znao bolje od Adema nacrtati pijetla. Nismo imali nikakvih boj, ni drvenih, ni vodenih ni uljanih. Imali smo samo obične drvene olovke. .Adem je nevjerovatno vješto sa takvom običnom crnom olovkom crtao svoje pjetlove . Kako je samo uspjevao iznijansirati pera, krila i potkrilje. Sve je to bilo osijenčeno tako vješto da se razaznavalo svako pero. A posebna priča je bila glava sa krijesom i očima. Nacrtao je sigurno stotinjak pjetlova.Bilo je nevjerovatno da su svi ti pjetlovi bili različiti .
Svi smo mu se divili, a učiteljica je te njegove pjetlove nosila u zbornicu i pokazivala svima. Ja sam bio ponosan da moj drug iz klupe izaziva toliku pozornost i divljenje.
Jedanput poslije škole na putu kući smo pričali o pjetlovima i o njegovim crtežima. Tad mi je otkrio jednu vjerovatno dobro čuvanu porodičnu tajnu.
Jesi li ti ikada vidio gvozdenog horoza ?
Nisam , nikada. Vidio sam samo ciglene, pečene kao i crijep , ali gvozdenog nisam ni vidio ni čuo da postoji.
Ima kod nas, kod mog babe. Babo kaže da ga je moj did iskovao za nekoga Rasim-bega u Bribiru . Pogolem je. Babo kaže da je težak preko 70 kila. Beg ga je platio sedam dukata. Ljudi su išli maksuz u Bribir da gledaju tog horoza. Narod se ibretio. Kažu da je taj veliki horoz „prokukukurikao“ pred onaj rat prije četeres godina i da je kukuriko sve četiri godine, sve dok rat nije prestao. Tako je narod pričo i zato se ovaj mali horoz kod nas krije .
Znači iskovali su dva horoza !?
Did je kaže babo kad se pripremo za tog velikog kovanog horoza iskovao jednog deset puta lakšeg . Iskovao ga za mustru. Taj mali je kod nas . Babo ga čuva pod ključem i kaže ne daj bože da prokukuriče , eto ti opet nama belaja i rata .Sad kad je ovaj zadnji rat bio babo kaže da ga je bio zakopo u zemlju , pa je li kukukuriko ili nije niko ne zna.
Vidiš li ga često? Uh, što bih ga volio vidjeti!
Ma, jok ! ne vidim ga ni ja često . Ja samo ponekad provirim. Uvijek mi se učini drugačijim i ja to svaki put probam nacrtati. Tako da znaš! To je uvijek isti horoz što ga ja crtam , a vama koji gledate uvijek ispadne drugi .
Bili ti zamolio babu da nas pusti da vidimo tog horoza.
Nesmijem ! Babo mi je zaprijetio da nikome ne govorim o horozu. Eto ti si moj drug pa sam ti ispričao.Samo sam još ovo ispričo Smaji, onom što ide u popodnevni razred , onom što stalno hoda po placu i faća golubove . Znaš ga i ti ,stanuje tamo gdje i ti preko puta Štefe tišljera.
Čaršijski „Ciganluk“
Ova avlija pred našom kućom u ulici Esada Midžića br 19. nekada je bila moj fizički i misaoni mikrokozmos , moj svijet, moja ptolomejska ploča sa fantazmagoričnim predstavama uz učešće , svih junaka i čudovišta što su se naizmjenice preplitali kroz realni i nadrealni svijet „slušanih i čitanih“ poruka koje su dopirale do mene iz svijeta prvih pročitanih knjiga i kazivanja odraslih.
Sva ta moja maštanja i „lutanja“,sve te moje misaone ,dječačke robinzonade sve su počinjale i završavale u ovoj čudesnoj avliji i nalazile smiraj u maštom iscrtanom krajoliku sa svim svojim morima ,rijekama, jezerima i oceanima .
Iz tog sigurnog ,tarabama i majčinom brižnom oku ,zaštičenog prostora sam se povremeno upuštao u „plovidbu“ obližnjim ulicama i sokacima.
Moja, odnosno naša Esada Midžića, ulica je od najranijih dana obilovala izazovima i nudila svojevrsnu egzotiku. Paralelna sa glavnom ulicom je bila na neki način njena dopuna.komplement i zajedno sa njom je činila čaršiju, odnosno užu prijedorsku urbanu jezgru.
Ulica se logikom čudnih čaršijskih kriterija , dijelila geografski ,dakle fizički,a u određenom smislu i građanski , identitski , na dva nevidljivom mentalnom linijom „strogo“ razdvojena dijela.
Graničnik je bila u to vrijeme impozantna zgrada Sreza ,kasnije Općine Prijedor sagrađena prije Prvog svjetskog rata u tadašnjem arhitektonskom stilu /izrazu ,karakterističnom za manja naselja i gradove ,ali u svakom slučaju građevinom namijenjenom za „vladanje i upravljanje“ zemljom i narodom.
Moje društvo, moja „klapa“ ,moja raja su bili dječaci iz da tako kažem sjevernog dijela te ulice i također sjevernog dijela glavne ulice ,na prostorima oko Vaskrsijine mesnice, Čadžine kuće i Crnkića mezarja.
Donji dio ,dakle južni dio naše ulice mi smo kao uostalom svi Prijedorčani zvali „ciganlukom“.
…..
Prijedorski čaršijski „ciganluk“ je smješten u najužoj gradskoj jezgri i prostorno-geografski gledano je jedna od centralnih tačaka grada. Kažu da je jako malo gradova sa ciganlukom u tzv.najstrožijem centru grada. Samo po sebi ta činjenica , bez dubljeg obraazlaganja svjedoči o značaju kovačkog i potkivačkog zanata u strukturi poslova kojima su se stanovnici prijedorske čaršije bavili u početku 19 vijeka pa nadalje kad se računa da su prve kovačije otvorene.
Ciganluk je od najranijih dana za mene i za skoro sve vršnjake iz mahale bio izazov ,obilovao svojevrsnom egzotikom i neodoljivim šarmom.
Mada je razdaljina od naše kuće do ciganluka bila manje od dvije stotine metara dešavalo se da mi se kad bih se „izgubio“ odnosno odlutao …. govorilo „otišao čak do ciganluka „
U tim mojim predškolskim danima ciganluk je za mene , i koliko se sjećam ne samo za mene, bio „neosvojivi dio komšiluka“.To je za nas bila, ni od koga direktno izrečenim atributom ,„opasna zona“ od koje se ipak na neki način zaziralo i naročito nama djeci preporučivalo da je zaobiđemo. To „nemoj ići kroz ciganluk“ je ujedno bilo nešto što je svakodnevno golicalo moju radoznalost i moju hrabrost stavljalo na veliku kušnju.
Osjećao sam ,iako sam bio vrlo mali, da u toj preporuci „nemoj ići kroz ciganluk“ leži još „nešto“ osim puke brige. Tek vremenom i sa zrelošću sam spoznao slojevitost tih u biti predrasuda prema ljudima koji su se po nekim osobinama i djelomično izgledom razlikovali od nas. Strah i podozrivost prema različitom su nešto što ima svoje korijene u strahu od upoznavanja novog , iskonski strah s osjećanjem rizika povezanog s „napuštanjem“ svoje „sigurne avlije“.
Potkivači , potkivanje i potkovice
I tako na jednom od tih svojih napuštanja avlije i u svojoj prvoj „posjeti“ ciganluku otkrio sam za mene fantastičan svijet. Tog sam dana ciganluku prišao sa druge strane ulice , iz pravca „jereze“. Bio je petak pazarni dan i na prilazu kratkom ciganskom sokaku bilo je nekolicina, možda pet šest ispregnutih konja koje su njihovi vlasnici vodali po toj ulici od nekadašnjeg Vatrogasnog doma do „jereze“.
Shvatio sam kasnije , da je to sastavni dio procedure pred potkivanje , koje je samo po sebi u nekom smislu pedikura za konjska stopala, kopite koje pored zaštitnog ima i estetski efekata uljepšavanja rožnatog dijela kao manikiranje. Pred tu uglavnom rutinsku „operaciju“potrebno je da se konj ispregne , opusti i malo slobodno prohoda. Nisam dugo godina poslije toga ništa znao o stresu i tek sam sada kad „prerađujem“ svoja sjećanja i o svemu slobodno razmišljam shvatio da je znanje o postupanju prema stresom zahvaćenim konjima jednako važno kao i postupanje prema ljudima.
Vremenom se moje znanje o potkivanju proširilo. Saznao sam da postoje tzv. vrući potkovi i hladni potkovi već prema načinu izrade i stavljanja potkovice na kopitu.
Kod hladnog potkova sve je unaprijed pripremljeno. Potkovice su ranije iskovane obično u više veličina . Prilikom potkivanja samo se skine stari rožnati sloj ,namjesti odgovarajuća potkovica i počinje zakivanje čavala. I kod ovoga načina potkivanja bitno je da se prilikom pripreme kopite ne skine prevelik sloj starog rožnatog tkiva ,odnosno da se dužina čavla odmjeri tako da se izbjegne dodir s mesnatim dijelom noge što bi za konja bilo vrlo bolno i riskantno.
Naše komšije u ciganluku su primjenjivali tzv. vrući potkov.
Nakon što se konj , poslije već opisanog vodanja, uvede u ogradu pristupalo se „uzimanju mjere“,brušenju i skidanju suvišnog sloja. Za to vrijeme je drugi majstor već prema mjeri kovao već ranije gotovu modeliranu potkovicu.
Moju pažnju je najviše zaokupljao upravo taj dio. Gledao sam crveno užarenu potkovicu kako se uvija pod snažnim udarcima kovača. Kada bi se kovanjem dovoljno rastanjila potkovica , onako crveno užarena se stavljala na trenutak u hladnu vodu i brzo vadila . Još uvijek veoma vruća bi se stavljala na kopitu i čvrsto se stapala sa dijelom kopite. Tek poslije se prelazilo na zakivanje čavala.
Pri tom dodiru, pri sastavljanju poluužarene potkovice i kopite bi se širio nevjerovatan smrad karakterističan za sagorijevanje vune, kose,kostiju i sličnih organskih tvari. Taj smrad se širio cijelim ciganlukom i bio vrlo neugodan i svima prepoznatljiv.
Naravno da sam ja to sve doživljavao s uzbuđenjem i vrlo često razmišljao o tome kako je moguće da konj ne osjeća bol.
Suosjećao sam s konjima i bio vrlo zabrinut za svakoga tog dana kad bi se prokrao iz svoje avlije i sebi dopuštao pravu avanturu odlaska u ciganluk.
To kako konj podnosi zakivanja čavala u kopito je za mene bilo neobjašnjivo.
Kako smo mi djeca u to vrijeme već od najranijih proljetnih dana hodali bosi i često se ubadali,podbadali na trnje,oštro kamenje to smo znali šta je to tjelesna bol pri ubodu.
A kako sad da konj to tako dostojanstveno i mirno podnosi ?
To je bila misterija koju sam ipak kasnije kad sam dovoljno odrastao uspio razriješiti .
Poslije uspješnog potkivanja koje je na neki način i za vlasnika, i za kovača a ponajviše za konja jedna stresna situacija konji bi skoro po pravilu dobivali „nagradu“ nešto da „zaslade“ obično unaprijed pripremljenu mjeru zobi .
Poslije toga bi ponovo uslijedilo vodanje i opuštanje. Promjena je bila očigledna. Potkovani konj se činilo ide visoko uzdignute glave, ponosno i kao da svima želi skrenuti pažnju na svoju novu „obuću“
Sve sam ja ovo skoro svakodnevno sa oduševljenjem posmatrao.
…
Adem Romina
Bio je petak, pazarni dan u Prijedoru. Ja sam po običaju poslije škole navratio da ponovo uživam u ritualu potkivanja. Naročito sam bio impresioniran kad konj s novim potkovicama „prohoda“. Često bi ga provodali sve do „Jereze“. Ja sam vrlo često pratio taj gordi hod .
Danas sam doživio nešto izuzetno. Poslije potkivanja konja je provodao dječak Adem, moj vršnjak.
Poznajemo se dobro. Jedanput sam prisustvovao nemiloj sceni kažnjavanja Adema , zbog izbjegavanja škole, nediscipline i slično. U školskom dvorištu se desila ta scena. Njegov otac, onaj glavni potkivač o kojem sam već govorio je tukao Adema žitkom vrbovom šibom i vukao za uši. Adem je cvilio i poslije tog kažnjavanja jecao dugo, dugo na klupi u blizini „Jereze“. Prišao sam mu i otada smo postali bliski. Razmjenjivali smo sličice i čak jedanput igrali karata „Crnog Pere“.
Danas sam impresioniran , pa pomalo čak i zavidan gledajući Adema kako slavodobitno vodi dobro timarenog vranca, što se primjećivalo po crnim i vrlo sjajnim dlakama i vrlo zdravoj grivi.
…
Eto tako , dragi prijatelji ovo pominjanje „Kovanog horoza “ pokrenulo je u meni sjećanje na naše uzbudljivo , ponekad bolno ali uglavnom sretno djetinjstvo u našem starom komšiluku. Zamislite samo kako nas je sudbina rasula , samo nas trojicu ”junaka” ove priče . Na tri strane svijeta ; Smaju u Cirih, Adema u Čikago , a mene u Uppsalu … Sve nas na trenutak spaja Ademov kovani horoz koga nikada nisam vidio ,niti se uvjerio u istinitost Ademove priče. A da li je to uopće važno ….. ?
Ako je postojao, šta je sada s njim? Da li je „kukurikao“ ovoga zadnjeg rata 1992 -1995 godine?
Prošetao sam kroz tu ulicu. Na mjestu Ademove kovačije sada je parking uz ružnu tipično funkcionalističku graševinu s više malih dućana i radnji sa različitim djelatnostima , što se sada naziva „zanatski centar“.
Midhat Medić
