Poslije velike pobjede protiv Italije 31. marta u Zenici, kojom je Bosna i Hercegovina osigurala plasman na Svjetsko prvenstvo, počele su pripreme za ono o čemu smo godinama sanjali – putovanje preko okeana i podršku našim Zmajevima na najvećoj svjetskoj fudbalskoj smotri.
Karte za utakmice u Torontu rasprodane su u rekordnom roku, pa je potraga za ulaznicama postala prvi izazov za našu malu navijačku ekipu. U njoj su bili Mirso i Aidan iz Čikaga, Almir i Alma iz Sarajeva, Dino iz Zagreba te Elvedin, Sabina i Huska iz Malmöa. Neki su odlučili pratiti reprezentaciju bez obzira na to hoće li uspjeti doći do ulaznica, dok su drugi uspjeli osigurati mjesto na tribinama.
Zahvaljujući zajedništvu i upornosti naše ekipe, moja kćerka Melina i ja uspjeli smo nabaviti karte za utakmicu u Los Anđelesu. Nažalost, dio naše ekipe nije mogao biti s nama, ali smo ih tokom cijelog putovanja osjećali kao dio ove priče.
Los Anđeles nas je dočekao u svom prepoznatljivom sjaju. Smješteni u Bel Airu, zajedno sa prijateljima iz Čikaga, narednih nekoliko dana proveli smo istražujući grad, njegove znamenitosti i posebnu atmosferu koja je vladala među navijačima Bosne i Hercegovine.
Poseban osjećaj bio je susretati naše ljude na svakom koraku. Bez obzira dolazili iz Bosne i Hercegovine, Evrope, Kanade ili Sjedinjenih Američkih Država, svi su imali isti cilj – podržati reprezentaciju i pokazati koliko znači nositi Bosnu i Hercegovinu u srcu.
Večer uoči utakmice posjetili smo BHF Party, mjesto okupljanja navijača Bosne i Hercegovine iz svih krajeva svijeta. Među brojnim poznatim licima ugledali smo i našeg dobrog prijatelja Fertu iz Londona.
Taj susret odmah me vratio nekoliko mjeseci unazad, kada smo se sreli u Sarajevu prije polaska za Zenicu na utakmicu protiv Italije. Nakon kratkog razgovora na rastanku sam mu rekao: „Vidimo se večeras u Zenici“, a on mi je kroz osmijeh odgovorio: „Buraz, vidimo se mi u Americi!“ U tom trenutku to je zvučalo kao navijačka želja i dalek san. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije stajali smo zajedno u Los Anđelesu, hiljadama kilometara od Bosne i Hercegovine, okupljeni oko iste ljubavi – naše reprezentacije.
Na dan utakmice organizovali smo prevoz do mjesta okupljanja BHFanaticosa, gdje nas je čekala dobro poznata Zlatna Džezva. Tu smo sreli Muhameda iz Saint Louisa, kao i rođaka Anela koji je doputovao iz Kanade. U razgovoru smo se prisjetili i našeg rahmetli Adisa, uvjereni da bi danas sigurno bio sa nama da je živ.
Kako se približavalo vrijeme polaska, atmosfera je postajala sve bolja. Navijanje je bilo sve glasnije, a uskoro je krenuo i veliki BHF korteo prema stadionu. Naravno, na njegovom čelu bili su BHFanaticosi.
Posebnu pažnju privukla je i ekipa Nove TV, koja je pratila okupljanje navijača i uživo izvještavala iz Los Anđelesa. U njihovom prilogu našla se i naša ekipa, a Alma je tom prilikom dala i izjavu.
Korak po korak približavali smo se SoFi stadionu. Već izdaleka bilo je jasno da će tribine biti ispunjene velikim brojem navijača Bosne i Hercegovine pristiglih iz svih krajeva svijeta.
Ulaskom u Fan zonu dočekala nas je prava bosanskohercegovačka atmosfera. Naša muzika odjekivala je prostorom, zastave su se vijorile na sve strane, a pjesma i druženje nisu prestajali. U tim trenucima Los Anđeles je izgledao kao da je postao najveći bosanskohercegovački grad izvan domovine.
Dolazak pred SoFi stadion bio je impresivan prizor. Jedan od najmodernijih i najljepših stadiona na svijetu polako se punio navijačima, a bosanskohercegovačke zastave bile su vidljive na svakom koraku.
BRDO U SRCU
Kada su naši reprezentativci izašli na zagrijavanje uz stihove pjesme „Neću, neću dijamante“ rahmetli Halida Bešlića, tribine su eruptirale. Bio je to trenutak koji će mnogi od nas pamtiti cijelog života.
Ipak, ono što je uslijedilo nekoliko minuta kasnije nadmašilo je sve. Hiljade grla zapjevale su „Ljiljane“. Daleko od Bosne i Hercegovine, na drugom kraju svijeta, pjesma je odjekivala stadionom i budila emocije koje je teško opisati riječima. Ponos, sreća, nostalgija i ljubav prema domovini spojili su se u jedan nezaboravan trenutak.
Rezultat utakmice na kraju nije bio onakav kakvom smo se nadali. Međutim, ono što smo vidjeli na terenu i tribinama pokazalo je da Bosna i Hercegovina ima budućnost. Mladi igrači stiču dragocjeno iskustvo, a navijači širom svijeta još jednom su pokazali koliko su vezani za svoju reprezentaciju.
Dok se dio naše ekipe priprema za nastavak puta prema Seattleu i naredne utakmice, Melina i ja uskoro se vraćamo u Malmö. Vraćamo se puni utisaka, novih prijateljstava i uspomena koje ćemo dugo pamtiti.
Jer bez obzira na rezultat, jedno je sigurno – Bosna i Hercegovina je već pobijedila. Pobijedila je zajedništvom svojih ljudi, gdje god oni živjeli.
Budimo ponosni na naše Zmajeve i na našu Bosnu i Hercegovinu.
ElVedo
