Pise: Anto Tomic

KeratermPloca

Do kasno u noć ležim u krevetu i čitam Remarquea.  Roman o konc-logoru u Njemačkoj, 2. svjetski rat, o logorašu br. 555. Tonem u san sa knjigom u ruci. Bude me glasovi , galama sa ulice.  Izlazim na balkon, vidim par uniformisanih osoba i čujem glas komšije Zonje, koji se svađa sa policajcima. 

“Kakvu li je pizdariju sad Zonja napravio ?”, pitam se i vraćam u krevet.  Par minuta kasnije, čujem korake vojničkih čizama u stepeništu. Nedugo zatim zvono i lupanje na mojim ulaznim vratima.

Otvaram, pred vratima moje komšije Ranko (Đurić) i Milenko (Gojić). Ulaze u stan i kažu mi da se spremim, idem na ispitivanje. “Zar to ne može čekati do jutra ?”, pitam.  “Ne može, naređenje- odmah “. 

Ranko otvara ormare, traži nešto. Sliježe ramenima, kaže: ” Moram, pretres.”  Izvode me na ulicu, tamo me dočekuje još jedan uniformisani komšija, Slaven Batoz. Ulazim u kombi , već pun ljudi koje vode na saslušanje. Sve moje komšije, poznanici iz Ljubije. Gledam i brojim: Mladen Petrovic- Zonja ( još u piđami), Kukavica Ivo-Kuki, Šahurić Junuz- Braco (bosonog), Majstorović Ivica-Zvonko, Mujadžić Muharem- Hare, Alić Irfan, Hozić Rizvad- Risko, Džafić Kadir, Dandić Janko, Mitrović Juro- Žid (jedini među nama, koji je već osjetio  “ruku pravde”), Iveljić Marko, Perković Anto i ja.   ” 13 – dobro zvuči “, mislim se.

Vozač kombija je Zdravko Todorović, moj školski. Dovozi nas na stadion Rudara i zatvaraju u jednu svlačionicu. Sjedimo, ležimo na podu, čekamo. Majstor i Risko nas uvjeravaju da je to rutinsko ispitivanje, oni su par dana ranije već iskusili isti ovakav postupak. To nas umiruje.

Nakon pola sata čekanja, ponovo nas trpaju u kombi i voze u Prijedor.   ( Godinama kasnije saznajem za tu listu od 13 Ljubijaca, potpisanu od Slobodana Taranjca, koji su tu noć trebali biti pobijeni. Lista od 13 imena, sa jednom izmjenom: umjesto Senada Draganovića, koji je stanovao na 4. spratu hotela, zabunom ili radi nečije lijenosti, priveden je Irfan Alić sa trećeg sprata. Original ove liste nalazi se u haaškom Tribunalu. )…

Stižemo u Prijedor, u kasarnu. Nakon petnaestak minuta čekanja, nastavljamo dalje. Niko nam ništa ne govori, niti mi pitamo. Oko srca hladnoća, nedoumica, neizvjesnost, strah i misao: ” Ovo ne vodi na dobro.”…

Voze nas dalje, dolazimo pred Keraterm, na portirnici nas popisuju.  Zora je.  “Šta dalje ?”, pitamo.  “Snalazite se”, odgovaraju stražari mrzovoljno i tjeraju nas u halu. Ispred hale nas dočekuju već ranije uhapšeni , “starosjedioci”.  Prepoznajem prijatelje, poznanike iz Puharske, Kozarca, Rizvanovića, Hambarina, iz grada i dvojicu Ljubijaca. Prca (Želimir Komosar) i Dimče ( Milutin Dimač).  Kažu, pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme.   

” A šta je sa nama ?”, pitam se. 

Jedan nas logoraš zove u prostoriju broj 2, kaže, ima još mjesta, ostale dvije sobe su već pretrpane.  U gomili ljudi ispred “jedinice” , ugledah svog kuma Bjelog ( Mirsad Matrić ).  ” Zar i ti ovdje ?” pitamo jedan drugog. Pozdravljamo se, grlimo, on mi daje par savjeta ( nepisanih pravila ) o ponašanju u logoru. Bjeli mi kaže da smo do tada jedini , od 1000 zatočenih, koji nisu dobili batine po ulasku u logor. Vjerovatno stražari nisu imali volje za gimnastiku u taj rani sat, pretpostavlja Bijeli….. Na moju veliku žalost, sve će se ubrzo promijeniti i batine ” dobrodošlice” bit će višestruko nadoknađene……moj logoraški život je započeo…….živote, jebem li te !