ZivotPiše: Nikolina Balaban

Ponekad se pitam šta je to život? Da li je to nešto što su imale naše bake i djedovi /nane,dide? Kažu da jeste. Ovo sada je samo jedna borba… bez rezultata. Ali da mislim da jeste ne bih bila ovde. Kažu da je nekad bilo tako…dobro, lijepo se živjelo, sad već tako davno, čini mi se da se ni ne sjećam…. ja ne mogu znati jer nisam rasla u to vrijeme, ali slušajući starije generacije mi nemamo nikakvu budućnost i ovo je sve samo ne normalno..

Ali NEKI ljudi su učinili da bude tako..

Prošlost je bila prelijepa imala je pored nekih loših stvari svoje sretne završetke i smisao, ali pitam se gdje je ta sretna prošlost naših predaka završila i gdje počinje ovo vrijeme koje ne vodi nigdje… Neki kažu da je to počelo sa ratnim dešavanjima na ovim područjima i da se od tada naš život promjenio…“E, kako se prije živelo (kako se nekad dobro jelo, baš – Đ. Balašević.,,

“Vjerujem da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku nikada zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji: struji događaja, struji strahova, struji izazova. Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svjesno kuda žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno “idu kako ih voda nosi”. Postaju dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti. Zbog toga osjećaju da nemaju nadzor. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbješnjele vode. Tada otkrivaju da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla (a džaba i da ima veslo). U tom trenutku kažu: “Uhh, k vragu!” Ali, tada je već kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalan pad. Ponekad je pad tjelesan. Ponekad je riječ o financijskom padu. Velika je vjerovatnoća da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom uzvodno.”
Mislim da dugo nećemo znati odgovor na sva ta pitanja, ali jedno je sigurno…Život je zaista onakav kakvim ga učiniš!!! Ako zeliš da živiš, to će se uistinu i ostvariti…. Ne želim da budem dio sadašnje gomile koja jednostavno ,,ide kuda ih voda nosi,,. Da, mislim na proteste (a inspirisala me polemika koja se danima vodi oko Vlade TK i Svjetlane Cenić, bivšeg ministra finasija u bivšoj vladi Republike Srpske premijera Pere Bukejlovića).
Nisam ljubomorna na političare, ni one na vlasti ni one u opoziciji, nisam ljubomorna ni na one koji osporavaju proteste, a ni one koji ih podržavaju. Mnogi će sada reagovati, ali ovo u našoj, mojoj Bosni i Hercegovini je samo još jedan ,,pucanj u prazno,,. Još jedno ,,kako me voda nosi,, koliko god su emocije jake i uzavrele juče danas, sutra, prekosutra… Sve dok se ,, nova,, rješenja traže među na bilo koji način poznatim licima političke scene BiH, to je ,,pucanj u prazno,,.

Ma, jebite se vi, al’ dajte malo prostora ovom narodu, da živi k'o sav normalan svijet, pa makar da probamo krenuti uzvodno…